11.04.2024.
Piše: Vilma Vukelić (1880.-1956.)
Dobro se sjećam da je u sezoni 1897. u nas bilo premijera koje su tek nekoliko godine kasnile za praizvedbama u Beču i Berlinu, tako npr. Sudermannov „Zavičaj“, Hauptmannova „Hannela“ i Hirschfeldova „Mati“, ali nijedan od tih komada nije se zadržao na programu duže od nekoliko dana. Takav je tempo i pri površnom uvježbavanju komada postavljao goleme zahtjeve na radnu izdržljivost, pamćenje, duhovnu pribranost i scensku rutinu glumca. To naravno nisu bile uzorne izvedbe, jer pri ograničenom broju nosioca glavnih uloga i pri heterogenom i slučajnom sastavu međusobno neuigrana ansambla drukčije nije niti moglo biti. Pa ipak su to bila ostvarenja vrijedna priznanja, koja su često imala zanimljive književne predloške i koja su u potpunosti zadovoljavala ne osobito visoke umjetničke zahtjeve osječkoga građanstva.
Našu pozornicu karakterizirala je i slijedeća okolnost: glumci su većinom bili ili odviše mladi ili previše stari, a to znači da su stajali na početku ili kraju svoje karijere. Oni koji su pred sobom još imali cijeli život, nastupali su ovdje da bi prevladali tremu i osječku su pozornicu koristili kao odskočnu dasku za daljnju karijeru. Pred njima je bila zadaća da ovladaju bogatim i raznovrsnim repertoarom, počevši od Sardoua pa do Blumental-Kadelburgovih igrokaza („K bijeloj ružici“, „Sloboda velegrada“ i „Kap otrova“) koji su tada punili blagajne. Junačni je ljubavnik morao uvježbati držanje u fraku, a salonska dama nošenje lornjona i kapice od lažnoga hermelina i uz njihovu se pomoć pretvoriti u pravu pravcatu francusku markizu.
Pored glume morali su ovladati plesom i pjevanjem. Nastupali su u komičnim i tragičnim rolama, govorili švapskim i židovskim narječjem, žargonom bečkih fijakerista. Morali su biti domišljati i svoju publiku zabavljati improviziranim dodacima i jasnim aluzijama na lokalne prilike. Operetna diva koketirala je s kazališnim kritičarem, a prvak drame morao je neodoljivošću svoga nastupa imponirati zaluđenim učenicama, koje su ga iščekivale pred kazalištem nakon svake probe.
No, to je bila vedra strana kazališnog života. Lošije su prolazili oni nepriznati i propali stari glumci koji su proveli svoj život po svim provincijalnim daskama Austro-Ugarske Monarhije, da bi na kraju dospjeli i u našu panonsku provinciju, gdje su još jednom nakratko pronašli utočište. Glasovi su im bili istrošeni, djelomice jedva čujni, a djelomice kreštavi i promukli. Njihova su lica bila sleđena u grimasne bore, tako da su nalikovala vlastitim maskama. Patili su od reumatizma zglobova i ukočenih koljena. Njihova je patetika bila bez poleta i njihov humor bez djelovanja, tako da im je čak i dobronamjerni kazališni kritičar morao prijateljski savjetovati da se gospodin X ili gospođa Y, s obzirom na njihovo loše zdravstveno stanje, radije povuku s pozornice.
Po isteku sezone gospodin X i gospođa Y nisu više mogli dobiti novi angažman ni u Slovačkoj, ni u Galiciji, pa čak ni u Transilvaniji, čime je otpočela njihova zbiljska tragedija. Nakon više od četvrt vijeka provedena na pozornici, oni su bili izbačeni na ulicu i mogli su tamo umrijeti od gladi.
*Iz knjige: TRAGOVI PROŠLOSTI (memoari). Prema tiposkriptu redigirao, s njemačkoga preveo i komentarima popratio Vlado Obad.
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1994.
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
Branko Šenoa (1879.-1939.), KAZALIŠTE (akvarel, 1917.).
U posjedu: Muzej likovne umjetnosti u Osijeku.