Novosti

U HENGLOVOJ ZGRADI

28.04.2022.

Piše: Ljubomir Stanojević©

 

Osječka glumica, redateljica, spisateljica i sveučilišna profesorica Mira Perić u proljeće 2019. god. izvela je svoju monodramu “Frau Thildy” – ambijentalnu (biografsku) dramu, kako ju je nazvala – u prostoru Gradske i sveučilišne knjižnice. I potom, u osječkom dnevnom listu izjavila “da uz HNK i Dječje kazalište ima prostora koji mogu uspješno postati kazalište”.

 

Dakako, u pravu je. Time svakako ne mislim da ti prostori mogu zamijeniti središnje teatarske institucije Grada, ali – za specifične projekte, da ne kažem drugu vrstu kazališta – svakako mogu biti pogodni i – prigodni. (Tȁ, kazalište se doista može ostvariti i na dva burića i jednoj dasci, s glumcem-umjetnikom i – publikom; kako nas uči povijest!).

 

Predstavu nisam gledao, ali zaintrigirao me ambijent, mjesto događanja: Gradska i sveučilišna knjižnica, bivša (privatna) “Henglova zgrada”. Iz više razloga, koje ću navesti.

 

Ta je zgrada, naime, pedesetih godina prošlog stoljeća Dom kulture, imala veliku dvoranu u cijeloj dužini ulične fronte (gledano sa strane Europske avenije), a na središnjem sastavu toga krila s onim sjeverno-južnim (današnje Šetališe Vjekoslava Hengla) bila je uređena (ne i tehnički opremljena!) pozornica. Idealno – rekao bih – za malo komorno kazalište (iako je u dvoranu stalo čak dvjestotinjak posjetitelja). Zgrada je potkraj pedesetih bila dodijeljena Narodnom sveučilištu “Otokar Keršovani” koje je u spomenutoj dvorani organiziralo svakodnevno (?!) niz nadasve zanimljivih “javnih predavanja” različitog spektra: od književnosti, umjetnosti, popularne zanosti – sve do politike.

 

Prvi koji je naslutio moguće teatarske dimenzije toga prostora bio je mladi profesor i (profesionalni, akademski) redatelj Momir Lukšić koji je tu početkom 1959. (premijera: 16. veljače), s glumcima osječkoga HNK postavio dvije jednočinke: Giraudouxova “Apolona iz Bellaca” i “Posljedicu loše večere” T. Williamsa. Predstava je izvrsno primljena (bio sam u publici!) i inspirirala sljedeća uprizorenja: “Kulu babilonsku” (D. Roksandić) i “Dvije kristalne čaše” (I. Raos). Ne sjećam se tko ih je režirao (podataka o tome u HNK-u nema), ostaje tek činjenica da je s Lukšićevim odlaskom iste godine u Zagreb (tamo je potom pokrenuo Komornu pozornicu Studentskog centra, kasnije preimenovanu u Teatar ITD) rad ovog kazališta u Henglovoj zgradi – prestao!

 

Sljedeće prizorište u tom prostoru povijesni je događaj za Osijek: premijera “Svršetka igre” Samuela Becketta (10. veljače 1962.), prvoga i zadugo jedinog uprizorenja djela ovog irskog/francuskog dramatičara, u izvođenju Eksperimentalne scene Tribine mladih pod vodstvom Dejana Rebića i u režiji autora ovog teksta. Godinu dana kasnije u istom prostoru, ali kao “teatar u krugu”, izvedena je (pod istim umjetničkim vodstvom i s istim redateljem) drama Slobodana Stojanovića “Opasna voda”. Do ljeta 1964. uprizoreni su još i neki recitali poezije, a potom – odlaskom većine članova na studije – Eksperimentalna scena postupno je prestajala s radom, sve do osnutka nove, Male scene Centra za kulturu (1966.) i profesionalnog vodstva redatelja Branka Mešega (predstave “Zoološka priča” Albeeja i Krležin “Adam i Eva”) – što su već bili koraci k utemeljenju Miniteatra – u drugom prostoru.

 

Da, i još jedan, osobni prisjet i intimni razlog ovom tekstu: godine 1963. profesionalno sam se zaposlio u Narodnom sveučilištu “Otokar Keršovani”, u Henglovoj zgradi; radno mjesto suradnika u Centru za kulturu bilo je u prizemlju, u sobi broj 8… Kada sam, godinu dana kasnije, otišao na odsluženje „vojnog roka“, naslijedio me je mladi i maštoviti Žarko Plevnik, kasnije ugledni novinar i diplomat. Povjesničar umjetnosti Drago Dodigović te skladatelj Branko Mihaljević, zajedno s već spomenutim Dejanom Rebićem činili su nukleus kulturnog organiziranja Grada… U „Henglovoj zgradi“, koja i danas funkcionira multikulturalno…

 

Moglo bi vas zanimati

Newsletter