OSVRT NA “UDOVICE” HNK OSIJEK

Vrhunska kazališna simetrija

Tekst osječki glumci uprizoruju bravurozno, ostvarujući intrigantne karaktere

U Ionescovoj Ćelavoj pjevačici Gospođa Martin pita “Što je moral?”, a Vatrogasac odgovara: “Na vama je da to otkrijete.” Premda nova premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, prikazana 6. veljače na velikoj pozornici publici navikloj na okruženje COVID praznine i društvo teatralnih lutaka u gledalištu, nije predstava samo o moralu, postavljanje Udovica poljskoga književnika Słavomira Mrożeka, “crne komedije” Wdowy, u ritmičnome i kazališno živom prijevodu Pere Mioča, rastvara mnoge okvire: od moralnosti i slobode do radosti života unatoč thanatosu.

Govor šutnje

Mrożekov tekst vibrira između komedije i tragedije, drame i farse, groteske i melodrame, a zagonetnošću i držanjem napetosti do kraja u začudnom ključu otvara i prostore tzv. nacionalnih i globalnih identiteta. Uprava osječkoga HNK-a na čelu s intendanticom Draženom Vrselja režiju je poljske dramske groteske napisane i za nas znakovite 1992. povjerila Jasminu Novljakoviću, nekadašnjemu predstavniku alternativne sisačke DASKE, glumcu, redatelju i prevoditelju s poljskoga, docentu na studiju Glume na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku, koji poljski teatar, zahvaljujući studiju režije u Varšavi i desetogodišnjemu životu i profesionalnome djelovanju u Poljskoj, poznaje “u dušu”. Redatelj Novljaković višestruko puknuće u vremenu Udovica maštovito i lucidno uprizoruje u prelijepom secesijskom hrvatskom gradu u trenutku kad je Hrvatska zahvaćena tréšnjama, prazninama, tugama i posljedicama COVID pandemije, kao i cijeli svijet. Postavljanje drame o smrti, strahu i nadanjima ne može biti bolji repertoarni potez i scenski ucrt svjetske i egzistencijalne mizanscene 2020./2021.

Dramu o vremenu na tragu govora šutnje zarobljene u željeznu zavjesu, usidrene u poljsku tradiciju od Witkiewicza i Gombrowicza do Brandysa i Róźewicza, prepoznatljive u hrvatskom kronotopu početkom sedamdesetih, uz povratak na svoju fazu teatra apsurda krajem pedesetih i početkom šezdesetih, Mrożek spaja s meksičkim običajima, kad na Dan mrtvih duše pokojnika provode vrijeme s najbližima u radosti. Trenutak kad se zbog zdravstvenih problema krajem osamdesetih živeći sa ženom Susane Osorio u Meksiku sam približio smrti ovjekovječio je početkom devedesetih u Udovicama.

Drama Udovice zasnovana je na stravičnoj simetriji, kako to govori Konobar, jedan od šest dramskih osoba, kad više ne može izdržati zrcaljenje karaktera i situacija, u simetričnoj strukturi: tri ženske i tri muške osobe. Novljaković, ujedno i scenograf predstave (uz suradnika Davora Molnara), cijelu predstavu zamišlja kao događanje u velikome satu, kojemu pripadaju i tri sjedalice na pozornici i projekcija slike ure u zrcalnoj dubini, s kazaljkama koje se na fotografiji satnoga mehanizma vrte u neočekivanu smjeru.

Dvodijelnu simetričnu strukturu jednočinke redatelj konkretizira kao preciznu femininu i razbarušenu maskulinu priču. Prvi dio, u sadašnjosti, postavlja kao kabaret, s Udovicama kao kabaretnim izvođačicama. Atraktivne i izvrsne mlade glumice Matea Grabić Ćaćić kao Udovica Prva i Ivana Soldo Čabraja kao Udovica Druga, kao precrtane iz Mrożeka, ostvaruju precizne, ujednačene, simetrične uloge, nikad ne bivajući iste, čas glumeći tugu čas zavođenje i koketnost.

Apsurd života

Drugi dio, s događajem u prošlosti, nekoliko sati ranije, Novljaković postavlja kao cirkuski vodvilj. Konobar, svojevrstan Karon, povezuje Svijet Živih sa Svijetom Mrtvih – (sve)prisutan u oba dijela, donosi i odnosi pića, kolače, komentirajući događanja, obraćajući se a parte publici, mizanscenski određujući položaj drugih, sa svijesti o uprizorenju drame kao kazališne alegorije. Konobar, izvrstan Miroslav Čabraja, prestrašen zbog svoga sveznanja, kabaretni majstor, nadredatelj, dramaturg, šaptač, inspicijent ili rekviziter, sudionik je i narator.

Udovica Treća, mlada i atraktivna Ivana Gudelj Tešija, u nijemoj ulozi magnetske privlačnosti, u prvome je dijelu tajna ljubavnica dvaju muževa, invertiranih ljubavnika dviju udovica. U njihovu, ženskom dijelu, Udovica Treća, žena u crnom, visoka i dobro građena, snažnim pokretima stopljena s mehanizmom sata i kazaljki pa zavodničkoga plesa, maska je smrti ili sama Smrt: ispod crnoga vela dvije žene otkrivaju mrtvačku glavu, s aluzijama na meksičku tradiciju. Udovica Prva i Udovica Druga, koje na početku sjede jedna nasuprot drugoj u zrcalnu odrazu, pijući ružičasta pića na slamku, jedući čokoladnu tortu sa šlagom i bez njega, govoreći o smrti svojih muževa toga dana u podne, otkrivaju tajnu Udovice Treće.

U muškome je dijelu, koji se kronološki događa prije prvoga dijela, a u dramskome tekstu poslije njega, Udovica Treća predmet žudnje, svađe i dvoboja muškaraca, Gospodina Prvog i Gospodina Drugog. Bore se mačevima koje im donosi Konobar kao Osric u Hamletu, aludirajući i na viteške romane, na Roman o Tristanu i Izoldi (Gospodin Drugi zove se Tristan), kao i na Shakespeareove tragične junake (Gospodin Prvi zove se Romeo), ali i romantičarske romansirane dvoboje za ženu i čast.

Gospodin Prvi, izvrstan Antonio Jakupčević, macho-muškarac, ali i cirkuski klaun, umire pokliznuvši se na bačenu koru od banane, a Gospodinu Dugome, dojmljivome Aljoši Čeplu kao zbunjenome intelektualcu, drugome klaunu, pozli dok uklanja njegovo tijelo (s Konobarom, trećim klaunom, koji je i bacio koru od banane). Bizarne smrti objašnjavaju njihove žene semantički alogično.

Ova iznimna predstava bazirana na inspirativnom dramskom tkivu prikazuje smrt kao apsurd života, referirajući se na avangardne autore, od Jarryja do Becketta i Ionesca, ali i Camusjevu filozofiju apsurda te na Leteći cirkus Montyja Pythona. Paralelni svjetovi temeljeni na komediji zabune i zamjene identiteta potenciraju iluzionističku dimenziju, aludirajući na Pirandellov teatralizam i Pinterovu tamnost, na poljsku i srednjoeuropsku stvarnost, kojoj pripada i ova naša, hrvatska tmica sa željom da postane vedra i radosna.

Šareno na crnom

Gospodin Prvi, pomorac, u Zoološkome je vrtu (usp. apsurdnu Albeejevu Zološku priču) prvi put sreo Udovicu Treću, dok ga je motrio krokodil, pokušava telefonirati na visinskom telefonu, žena mu je Udovica Prva, ljubavnik je Udovice Druge, potencijalno i Udovice Treće. Gospodin Drugi melankolik je, muž Udovice Druge, ljubavnik Udovice Prve, pije šampanjac i valerijanu, od čega i umre, i on je bio u Zoološkome vrtu i ugledao mrtvu pticu i Udovicu Treću (i Konobar je bio u ZOO-u, jer voli životinje, imitira majmuna i jede kobnu bananu). Spomenute životinje izvrsno koristi kostimografkinja Jasminka Petek Krapljan, stvarajući maštovite kostime, čipkastom crnilu kabareta dodajući zelenu, šarenu i boju hrđe sata i Konobareva prsluka, uz naglašene šešire, cvjetne vijence i masku. Kao autorica scenskoga pokreta, pak, izvrsno je uvježbala glumce spajajući kabaretnu, cirkusku i mariachi-scenu, naglašavajući žensku dominaciju i mušku zbunjenost.

Zaplet s krivo uručenim ljubavnim pismima, mračna tema prijevare, smrti, sprovoda iznesena je bez tuge, kao konstatacija i komentar, uz dramaturški točnu glazbu Igora Valerija i metafizičko svjetlo Tomislava Kobije. Tekst, nadrealističan i poveziv s južnoameričkim, srednjoameričkim i španjolskim filmovima, osječki glumci uprizoruju bravurozno, ostvarujući intrigantne karaktere. Redatelj Jasmin Novljaković pronalazi pravu mjeru za mračno duhovitu dramu i predstavu punu iznenađenja i domišljatosti, spajajući preciznu mizanscenu s apsurdom egzistencije. Dvoboj života i smrti, začudan danse macabre, lutkoliki ljudi, (poljski) Emigranti i (Mrożekov) Tango u izvrsnoj predstavi Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku donose vrhunsku kazališnu estetiku i kazališni događaj.

Martin Esslin kazalište apsurda povezuje sa snom. Osječki san o Smrti i Vremenu jednako je apsurdan koliko i savršen.

Mira Muhoberac

GLAS SLAVONIJE, 10. 02. 2021.