24.02.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Veljača 2022. bila je tužna. Ostavile su nas četiri iznimne osobe: dugogodišnja voditeljica krojačnice HNK Mandica Lerinc (76), koja je cijeli život provela u Kazalištu; potom prevoditelj i kazališni zaljubljenik Slobodan Bartulović (78) i dragocjeni dramski inspicijent HNK Filip Svetina (66) te fotoreporter Željko Šepić (68).
Mandica Lerinc bila je „dobri duh“ Kazališta i najdugovječnija „šefica krojačnice“. Ispratio ju je (na groblju u Harkanovcima) manji broj njezinih osječkih kolega. Za pokojnog Bartulovića (rođenjem Splićanina, koji je cijeli radni vijek proveo u Osijeku), frankofona i frankofila koji je bio stalna i više nego vjerna osječka kazališna publika, dirigentica Ljubica Vuletić u svojoj FB sućuti napisat će: „Kakav je to gospodin bio… izuzetan poznavatelj kazališne umjetnosti…“.
Majstor fotografije Željko Šepić s HNK-om surađivao je od 70-ih godina i Annala komorne opere i baleta, nasljeđujući sjajnog fotografa Rudolfa Bartolovića i prethodeći drugoj entuzijastici, nezaboravnoj Roberti Balentović (Sorić). Ostavio je brojne dojmljive dokaze relevantnosti glazbeno-scenskih događaja osječke pozornice.
Filip Svetina (komu posvećujemo veći prostor) bio je ponajbolji inspicijent koga smo ikada imali. Ili – kako će to iz Amerike napisati glumac Nenad Inđić: „Bio je izuzetno drag i – bezazlen čovjek…“.
U toj oznaci „bezazlenosti“ – kao da je i cijeli sadržaj Filipove dobrote. U HNK Svetina je došao godine 1978. naslijedivši dugogodišnjeg prethodnika, Dragana Modica. A ostao je – gotovo petnaest godina. Đurđa će Škavić, u glosariju „Hrvatsko kazališno nazivlje“ (Zagreb, 1999.), za inspicijenta kazati da je to osoba „koja brine da pokus ili predstava teku bez zastoja: on(i) nadziru i upravljaju svim poslovima iza kulisa, daju glumcima znak za izlazak na pozornicu, a tehničkom osoblju znak za promjenu scene, svjetla, znak za glazbu“.
Kod Filipa Svetine to je značilo i više: bio je osoba koja voli kazalište, iznutra, koja poštuje pozornicu s glumcima (i svima ostalima koji su na njoj, pored ili okolo nje), i publiku koja je nasuprot ili – kako je to Filipovo iskustvo govorilo prvih sedam godina profesionalnog staža – zajedno s njima. Drage sedamdesete, u improviziranom gledalištu na „stražnjoj pozornici“ i osamdesete – u blistavo obnovljenoj zgradi HNK (do 1991.)!
„Bezazlen“ čovjek? Da, Filip se nikada ni s kim nije posvadio. Svoju je smirenost isijavao na druge, glumce, „ljude od krvi i mesa“ (obično sinonim za kadikad i nepodopštine!). Bio je ona koheziona točka i predstave i rada na njoj, čovjek odgovornosti – za sve. Njegov današnji kolega, već blizu trideset godina dramski inspicijent HNK Eduard Srčnik, najbolje će potvrditi tu vrstu neopisivog, i nikada dovoljno priznatog angažmana.
Dvadesetprvo stoljeće ide dalje… Novi ljudi dolaze!
Potpis ispod fotografije:
Inspicijent Filip Svetina i redatelj Branko Mešeg na pokusu predstave „Slučajna smrt jednog anarhista“, Darija Foa (travanj 1980.). Snimio: Rudolf Bartolović.