20.04.2023.
Piše: Svetozar Rapajić
„Vesela udovica“ (Die lustige Witwe, 1905.) kompozitora Franza Lehára (1870. – 1948.), po libretu Viktora Léona i Lea Steina, pojavila se u trenutku kada je izgledalo da je opereta kao žanr na izdisaju. Poslije francuske satirične operete Jacquesa Offenbacha i „zlatnog doba“ bečke operete Straussa i brojnih drugih uspjelih stvaralaca, koja je desetljećima suvereno vladala pozornicama, na kraju 19. stoljeća izgledalo je da se uspješna formula istrošila.
Skladatelj Franz Lehár bio je tipični proizvod austro-ugarskog miljea i njegove „vesele apokalipse“, kako je veliki romanopisac Hermann Broch nazvao posljednja desetljeća crno-žute monarhije.
Lehár je također bio proizvod austro-ugarskog kulturnog „melting-pota“. Od roditelja porijeklom iz Moravske, rođen u mjestu Komarom u tadašnjoj Ugarskoj (danas Komarno u Slovačkoj), školovan u Pragu (između ostalih kod Dvořáka), karijeru uspješnog vojnog dirigenta gradio je po garnizonima diljem dvojne monarhije (Lošonc, Pula, Trst, Budimpešta, Beč), da bi poslije svjetskog uspjeha „Vesele udovice“ dalje nastavio kao elitni bečki stvaralac profitabilnih opereta i umro 1948. u čuvenoj aristokratskoj austrijskoj banji Bad Ischl, zadržavši pritom tijekom cijelog života mađarsko državljanstvo. Poslije „Vesele udovice“ napisao je više uspješnih opereta, od kojih su se neke zadržale kao dio tekućeg repertoara, kao što su: „Grof od Luksemburga“ (Der Graf von Luxemburg, 1909.), „Ciganska ljubav“ (Zigeunerliebe, 1910.), „Paganini“ (1925.), „Carević“ (Zarewitsch, 1927.), „Frederika“ (Friederike, 1928.), „Zemlja smiješka“ (Das Land des Lächelns, 1934.) i „Đudita“ (Giuditta, 1934.). Međutim, nijedno od navedenih djela ne može se mjeriti sa „Veselom udovicom“, ni po senzacionalnom uspjehu, ni po svježini, ironiji i šarmu, koji su učinili da su u ovom frivolnom djelu mogli uživati i mnogi veliki umovi i suptilni estete.
Malo je reći da je „Vesela udovica“ harala kazališnim scenama. Poslije Europe osvojena je i Sjeverna i Južna Amerika. Bio je to jedan od najvećih i najkomercijalnijih kazališnih uspjeha svih vremena. Pritom ona nije dijelila sudbinu nekih drugih komercijalnih hitova, koji su se poslije bljeska u svojoj epohi kasnije ugasili. Uspjeh „Vesele udovice“ bio je trajan, prenosio se u naredna vremena i širio kao zaraza, i nije zavisio ni od toga je li bio rat ili mir, je li negdje vladalo obilje ili siromaštvo, niti od trenutno vladajućeg umjetničkog ukusa. Štoviše, uspjeh „Vesele udovice“ se odrazio i na ono što se danas naziva „advertising“, brendovi, marketing i slično. Pojavile su se modne kreacije inspirirane kostimima glavnih junaka ove operete, pojavile su se cipele koje su ponijele ime „Vesele udovice“, zatim šeširi, rukavice, lepeze, bomboni, pa čak i žensko donje rublje.
Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)
Odabrao, uredio i priredio:
Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
Skladatelj „Vesele udovice“ Franz Lehár (1870. – 1948.)