Novosti

VESELA UDOVICA (3)

04.05.2023.

Piše: Svetozar Rapajić

 

Libreto „Vesele udovice“ Léona i Steina nije, međutim, potpuno originalnog porijekla, nego je stvoren po motivima nekada često igrane komedije Henrija Meilhaca („L’attache d’ambassade“, 1862.), čiju fabulu bar u glavnoj intrigi, opereta prilično vjerno slijedi, ali je smješta u drugi, pontevedrinski ambijent.

 

U operetnoj verziji Franza Lehára, priča o veseloj udovici i zavedenom zavodniku širila se poput požara scenama Europe i Amerike (čak i u vrijeme Prvoga svjetskog rata). Za prve dvije godine od svog nastanka igrana je u oko 500 kazališta oko 18 tisuća puta, i to na trideset različitih jezika. U Pariz „Vesela udovica“ stigla je tek 1909., četiri godine poslije bečke premijere. Uzrok tog odlaganja bio je u tome što autori prvobitnog libreta Léona i Steina nisu regulirali autorska prava za adaptaciju Meilhacove komedije. Kada je to pitanje razriješeno, došlo je i do trijumfalnog pariškog izvođenja, koje je međutim bilo u bitno drukčijem obliku od bečke originalne verzije.

 

Svakako da je globalni komercijalni uspjeh „Vesele udovice“ morao isprovocirati i američke filmske producente, vječito gladne da nađu materijal koji će se dobro unovčiti. Tako se i moćni Metro-Goldwyn-Mayer odlučio 1924. godine ući u jedan od svojih tadašnjih najskupljih projekata. Scenarij i režija bili su povjereni velikom filmskom čarobnjaku Erichu von Stroheimu.

 

Kako je Metro-Goldwyn-Mayer Stroheimovom, u uvjetima nijemog filma, „Veselom udovicom“ ostvario značajan prihod, bilo je sasvim logično da se i u epohi zvučnog filma posegne za čuvenom operetom. Upotreba zvuka dala je ogroman zamah stvaranju jednog novog žanra, muzičkog filma, kome je bio posvećen veliki dio MGM-ovih sredstava i energije u prvom razdoblju zvučnog filma. Opredjeljenje za „Veselu udovicu“ bilo je očekivano, tim prije što su autorska prava već bila otkupljena. Ovaj put izbor je pao na još jednog redatelja specijalista za srednje-europsku ekscentričnost, koji je kao i Stroheim bio imigrant polu-židovskog podrijetla, uz dodatak izvjesne slavenske nijanse. To je bio Ernst Lubitsch.

 

Ipak, i pored glamura i duhovitosti, pored vještog vođenja niti radnje na skoro koreografski način, pored glavnih uloga u kojima su blistali Maurice Chevalier i Jeanette MacDonald, pored priličnog uspjeha i dugotrajnog prikazivanja, Lubitscheva „Vesela udovica“ nije ni približno ponovila onaj financijski uspjeh, koji je ostvario Stroheimov film. Čini se da je Lubitschev film ipak pravljen po tada vladajućem modelu američkih glazbenih filmova i da se, usprkos briljantnim i lucidnim dijelovima, previše uklapao u opću i već dobro poznatu matricu.

 

Metro-Goldwyn-Mayer je i treći put posegnuo za Lehárovom operetom, slijedeći poslije Drugog svjetskog rata novi val filmskih mjuzikala. To je bilo 1952. godine, kada je „Veselu udovicu“ režirao Curtis Bernhardt, još jedan holivudski redatelj njemačkog podrijetla, specijaliziran za „njemačku patinu“. Glavne uloge igrali su Lana Turner i Fernando Lamas. Najzad, između ostalih filmovanih opereta, popularnih u njemačkom kino-gledalištu, „Veselu udovicu“ snimio je i Werner Jacobs 1952. godine, sa Karin Hübner i Peterom Alexanderom u glavnim ulogama. Ovaj posljednji film bio je najvjerniji operetnom originalu.

 

Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)

 

Odabrao, uredio i priredio:

Ljubomir Stanojević

 

Potpis ispod fotografije:

Lana Turner (1921. – 1995.), filmska „vesela udovica“ iz 1952. godine

Moglo bi vas zanimati

Newsletter