19.03.2021.
Kazališni prisjeti
VIŠE OD (U)SPOMENA
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Kazališna fotografija nastala je sedamdesetih. Za nekoga Annala (komorne opere i baleta), moguće „životnoga djela“ dirigenta, skladatelja i ravnatelja osječke Opere, maestra Dragutina Savina (1915. – 1996.), kada Osijek nije morao liječiti kompleks maloga grada jer je – tih svibanjskih/lipanjskih dana (1970. – 1983.) – bio metropola specijalizirane i u svijetu potvrđene smotre: kako (glazbenim) kazalištem misliti suvremenost! S dodatkom baleta – jer ga Osijek (više) nije imao, a Osječani su baletnih predstava bili željni; sjećajući se vlastita baletnog ansambla od 1948. negdje do početka šezdesetih – utemeljila ga je primabalerina Argene Savin (1921. – 2007.), a oformio i razvio baletni plesač, koreograf i pedagog Stjepan Suhy (1915. – 2001.). Dragocjeni naši umjetnici!
No, vratimo se ovoj (kazališnoj) fotografiji. Spomenimo prvo damu, jedinu (na slici) i jedinstvenu u osječkoj kazališnoj povijesti: redateljicu Nadu Murat (1927. – 2009), dugovječnu osječku kazalištarku s tolikim brojnim zaslugama da joj se HNK, u budućnost, može odužiti – bar monografijom.
Prvi gospodin s, lijeva, bariton je Petar Kloc (1929. – ?), slovenski umjetnik s angažmanima u Sarajevu, Mariboru i Osijeku (1970. – 1976.). Kao operni solist otpjevao je standardni baritonski repertoar, a u Osijeku se još istaknuo i kao karakterni tumač upravo u komornome opernom žanru.
Maestro Željko Miler (1932. – 1990.), u smokingu, bio je odličan dirigent i ravnatelj osječke Opere (1970. – 1990. – poslije Dragutina Savina), sav posvećen kazališnom radu u kojem je nesebično izgarao i naposljetku i – izgorio, u 58. godini života. Ostat će upamćen po savjesnosti i odanosti, velikoj muzikalnosti i – ljudskoj dobroti!
Preskočit ćemo gospodina u prugastom odijelu. Pored njega, desno, okrenut leđima, tadašnji je kazališni entuzijast i kasniji intendant HNK Zvonimir Ivković. Tih sedamdesetih, bio je – poslije završene Kazališne akademije – arbitar u osječkoj kulturi kao tajnik Zajednice kulturnih djelatnosti. Tako nekoliko godina dok, napokon, nije ušao u Teatar i poslije jednogodišnjeg „stažiranja“ na mjestu pomoćnika intendanta (Branka Mešega) postao intendantom HNK (1981. – 1993.) s tri, zapažena, mandata. Njegova iznenadna smrt, u kolovozu 2010., još je tema osječkih kazališnih i kulturnih krugova – kako se lako odričemo dobrih i kvalitetnih kadrova s rezultatima…
Spomenimo, napokon, i petu osobu na fotografiji, u prugastome odijelu. To je, jedini još živ! – pisac ovih redaka, tada tridesetogodišnji urednik osječke revije „Kazalište“, novinar i teatrolog Ljubomir Stanojević.
(Hrvatsko slovo, 10. siječnja 2014.)