21.04.2022.
Piše: Pavle Blažek*
U staroj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku koncem siječnja (23.1.1975.) odigrana je posljednja predstava. Bila je to premijera Budakova „Klupka“. Sjedio sam na svojem uobičajenom mjestu okružen stotinama ljubitelja kazališne umjetnosti.
Publika je izvanredno reagirala, smijeh pomiješan pljeskom ispunio je nakon premijere cijelo gledalište. Moje su ruke bile nepomične, a sada mi je žao. Teško mi je što se te ruke nisu pokrenule; no dok je gledalištem odjekivao pljesak, osjetio sam, tako mi se tada činilo, da je to posljednji pljesak Kazalištu koje je punih 108 godina bilo sastajalište ljubitelja ove umjetnosti.
Sada je sve poznato. Kazalište je zatvorilo svoja stara vrata. Odluku o tom činu donijeli su najodgovorniji stručnjaci i organi upravljanja HNK. Učinili su to zbog sigurnosti gledalaca i glumaca. Učinili su ovaj povijesni čin zbog života svih nas. To je istina.
Istina je, također, da je pod ovim starim kazališnim krovovima trajao i razvoj HNK, sve tamo od one legendarne predstave 7. prosinca 1907., pa do te prohladne siječanjske večeri.
I kako u ovom trenutku zaboraviti taj dugočasni i teški proces, sve one velike igre, pisce, njihove ideje, onu čudesnu kazališnu svečanost, onaj sjaj partiture. Kako zaboraviti sve one ruke gledalaca, lica umjetnika, ruke dirigenta nad orkestrom…
I danas slutim, osjećam, nadam se…
Slutim velike predstave i dane što minuše u nepovrat. Doživljavam umjetničku istinu kazališnog čina.
Osjećam da kazališni čin neće prestati, jer svi smo tu da pomognemo. O tome svjedoče elaborati o rekonstrukciji…
Nadam se da će ti elaborati postati realnost. Nadam se, dragi posjetioče kazališta i poštovani umjetniče, da ćemo produžiti naše zajedništvo i sada i da ćemo u obnavljanju Kazališta pronaći i svoje mjesto. Svi na svoj način, u okviru svojih mogućnosti.
Činjenica je da Osijek ne ostaje bez kazališne umjetnosti, da svi umjetnici ostaju na svojim radnim mjestima i da ćemo zajedno stvoriti i pronaći uvjete za igru.
U tom trajanju igre prolazit će dani Obnove i mi ćemo se opet naći pod obnovljenim starim krovovima Ulice Augusta Cesarca 9.
Možda će tada moje ruke opet biti mirne, možda neću moći učiniti pokret za pozdrav, priznanje novom prostoru igre. Vjerojatno neću moći. Uvijek je tako kada se nešto veliko događa. Kazalište sam uvijek pozdravljao srcem.
„Kazalište“ br. 79., Osijek, 16. – 31. ožujka 1975.
*Pjesnik, kazališni kritičar i teatrolog (1930. – 1988.). Jedan od najvećih osječkih kazališnih entuzijasta.
Odabrao: Ljubomir Stanojević
uz najavu potrebite – treće (u nedavnoj povijesti) obnove kazališne zgrade HNK.
Potpis ispod fotografije: Prizor iz „Klupka“ Pere Budaka (premijera: 23. siječnja 1975.).
Na slici: Mira Brlek-Kurić, Ana Kramarić, Ico Tomljenović i Rade Špicmiler.