16.05.2023.
Postoje ljubavi, prisnosti i naklonosti koje graniče s magijskim, koje je racionalno gotovo nemoguće objasniti bez uplitanja čarolije rođene iz prvog pogleda, vibracija prvog takta. Jedan od tih čarobnih odnosa Osječanima je svakako onaj s Franzom Lehárom koji na nekim davnim kazališnim plakatima čak prisno postaje Franjo, Franjo Lehár.
Njegova Vesela udovica (Die lustige Witwe) tektonski je i temeljno obilježila Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Naime, trideset osam dana prije nego što će osječka nacionalna kazališna kuća otpočeti život u zgradi unutar koje djeluje i dan-danas, u trenutku dok kazališni ansambl pod vodstvom Nikole Andrića još djeluje u Varaždinu i Karlovcu, prije nego što će, 7. prosinca 1907. dobiti stalan dom na Županijskoj 9, Lechár je na repertoaru. U Varaždinu još aktivna osječka kazališna družina 29. listopada 1907., samo godinu i deset mjeseci nakon svjetske praizvedbe u Theatru an der Wien, izvodi operetu u tri čina, Veselu udovicu koja je s lakoćom opčinila sve poklonike operetnog žanra.
Zarazna čarolija glazbeno-scenskog spektakla što ga ovaj „Puccini operete“ stvara možda se dijelom može objasniti činjenicom da u službenim biografijama Fraza Lehára piše da je austrijski (austrougarski) skladatelj mađarskog podrijetla rođen u Slovačkoj, iz čega se dade iščitati kako je činjenica da se rodio na obali Dunava, u slovačkom Komárnou (30. travnja 1870.), gdje u skladu kulturološkog prožimanja živi mađarski i slovački živalj izravno utjecala na njegov zavidan skladateljski opus u kojem počesto dominiraju melodije mađarske i slovačke pučke glazbe. Uz mjesto rođenja na Lehárova je životna nagnuća bez dvojbe djelovalo i obiteljsko okruženje, poglavito otac, vojni kapelnik i kompozitor, tako da maleni Franz počinje skladati već u dobi od šest godina. Nimalo začudno, poslije upisuje Praški konzervatorij na kojem studira violinu i glazbenu teoriju s namjerom da postane virtuoz na violini, no po utjecajem velikog Dvoržaka, talentirani student se naposljetku opredjeljuje za skladanje. Isprva je djelovao kao vojni dirigent u Lučenecu, Trstu, Puli, Beču i Budimpešti, a 1902. preuzima funkciju dirigenta bečkog Theater en der Wien. Nakon tog dirigetnskog iskustva se posvećuje isključivo skladanju. Sklada simfonijske pjesme, koncerte, marševe, kao i komornu glazbu, no svjetsku slavu mu donosi opereta kao žanr u kojemu je od samoga početka majstor. Njegove najpoznatije i najuspješnije operete, uz Veselu udovicu koja opravdano nadvisuje sve, su: Grof Luxemburg, Ciganska ljubav, Kneginja tanga, Paganini, Zemlja smiješka i druge. Savršeni majstor orkestracije, posvećen uvjerljivoj dramaturgiji, pedantan graditelj prpošnih glazbenih linija koji nikad nije pokleknuo pred izazovom jeftine lakrdije, čovjek koji je shvaćao srž operete u neprestanoj evoluciji.
Razmotre li se sve Lehárove biografske crtice, posve je zapravo razumljivo zašto je Osijek oduvijek bio njegov vjerni publikum, zašto je HNK u Osijeku od svojega osnutka do danas izvelo baš sve njegove operete. Vesela udovica tu zauzima posebno mjesto. Od premijere koja upriličena 29. listopada 1907. pod ravnanjem maestra Horáka, u režiji gospodina Liera, prpošno-politička pripovijest o gospođi udovi Hanni Glawari u Osijeku je do sad igrala još četiri puta. Premijera u režiji Damira Lončara, pod ravnanjem maestra Krešimira Batinića/Filipa Pavišića koja održat će se 19. svibnja 2023. po mnogočemu je posebna. Uz činjenicu da Hanna osječkom pozornicom nije ni prošetala, ni na njoj zaplesala već šesnaest godina, ono što je svakako najzanimljivije jest činjenica da cijeli autorski tim čine Osječani, oni koji su titulu stanovnika grada na Dravi stekli rođenjem ili ostankom, ili i jednim i drugim: od dirigenta Krešimira Batinića i redatelja Damira Lončara, preko kostimografa i scenografa Nevena Mihića i koreografa Dejana Jakovljevića, do baletnog majstora Vuka Ognjenovića i oblikovatelja svjetla Tomislava Kobije.
U svakom slučaju: važno je i dobro što se Lehár vraća na scenu, na repertoar gdje mu je i mjesto.
Izvor: Telegram.hr