14.10.2021.
Piše: Miroslav Vaupotić (1965.)
U ovom našem tehniziranom vremenu, sve ubrzanijeg ritma života, u dobu neviđenih naučnih dostignuća od atomskih eksperimenata do uzleta čovjeka u svemir, u vremenu kada su novi fenomeni takozvanih masovnih komunikativnih kulturnih medija – radio, film i televizija – u naponu svoje moći, ovaj panegirik „dobrom starom teatru“, vječnoj trajnosti scenske riječi, izgleda pomalo anakronističan.
Ali uzalud svi efekti tehničkih sredstava, uzalud kovitlac živih slika i vizualnih senzacija, r i j e č kao osnovna suština čovjekova postojanja i trajanja kao humanističkog inteligibilnog bića neuništiva je. Ona nije samo dominanta u sukobima i odnosima glumačkih likova i karaktera u teatru, u drami i operi, „na daskama što znače život“, ona i u području novih sredstava – radio i televizijske drame – ostaje primarna snaga njihove društvene i umjetničke efikasnosti na čovjeka i za čovjeka i ovoga vremena.
Povratak iskonskoj riječi kazališta, kao dugotrajnog neprekidnog čovjekovog pratioca kroz historiju čovječanstva, mora kad-tad uslijediti novim trijumfom riječi i glasa sa pozornice, sa otvorenih prirodnih pozornica od gledališta svugdje oko nas, gdje se r i j e č t e a t r a može čuti. I samo se trebamo svjesno truditi da ta riječ prijeđe u djelo – kako reče jedan naš teatarski publicist – preko „organiziranog scenskog fantaziranja“. A onda će riječ individualnog glumca postati i glas društvene funkcije kazališta.
***
Uvodnik prvome broju lista KAZALIŠTE objavljujemo u spomen 40. godišnjice smrti prof. dr. Miroslava Vaupotića (1925. – 1981.), hrvatskoga književnoga kritičara i povjesničara koji je podržao inicijativu pokretanja ove značajne teatarske publikacije (1965. – 1981.) osječkoga HNK.
Odabrao: Ljubomir Stanojević