Novosti

Piše: Ljubomir Stanojević©

U prošlome smo Prisjetu ostavili (nadam se dojmljiv) spomen na repertoar i ustroj našega Kazališta od prije 70 godina (sezona 1952./53.).

Tko su, međutim, sudionici te kazališne „bajke“: 24 premijerna i 15 repriznih naslova – u jednoj sezoni? Svakako su zaslužili spomen njihovih imena. Tim prije, što su iz (kazališnih) lica prešli u – sjene.

Pa, pođimo redom.

Upravu Kazališta već smo bili spomenuli: intendanta Hinka Tomašića (1946.-1956.), glavnoga tajnika (taj je naziv kasnije promijenjen u „pomoćnik intendanta“) Ivana Zrinušića (intendant 1961.-1967.), direktora Opere Lava Mirskog (intendant 1956.-1961.), v.d. direktora Drame Branka Mešega (intendant 1973.-1981.) i tehničkog direktora Ivana Šubarića.

Vodeće umjetničko osoblje – redatelji, dirigenti, koreografi te scenografi (kostimografa nije bilo; u to se vrijeme kazališnoga siromaštva, ali i povijesnoga nasljeđa svrsishodno koristio kazališni fundus – po naputku redatelja i odbiru šefa krojačnice) bili su: Emil Karásek, Ivan Marton, Branko Mešeg i Milan Štagljar. Karásek je režirao isključivo u Drami, a Štagljar (operni pjevač) u Operi.

Dirigent i (i operni) redatelj bio je Dragutin Savin, a drugi dirigent – Vladimir Kobler (koji će naslijediti Mirskoga kao direktor Opere; kao što će, poslije, njega naslijediti Dragutin Savin).

Koreograf, šef Baleta i pedagog bio je Stjepan Suhy, druga je koreografkinja bila Argene Savin (ujedno solo-plesačica). Jedini, dugogodišnji, i rekao bih, postojani scenograf (sve do mirovine) u osječkom Kazalištu bio je Eduard Griner.

Administraciju činili su: Viktor Detling, šef računovodstva; Josip Adamček, knjigovođa (kasnije će postati šefom; otac je, inače, solista-oboista opernog orkestra, pokojnog Vladimira Adamčeka i djed današnjeg opernog solista, Roberta Adamčeka) i Mladen Sladović, blagajnik.

Troje kancelarijskih referenata bili su: Nada Murat, Vikica Valentić i Grujo Milovanović. Vikica Valentić (udana Manhalter) postat će glavnom tajnicom (pom. intendanta), a kada je preselila u Zagreb i postala tajnicom akademika Marijana Matkovića njenu će funkciju preuzeti – Nada Murat (kasnija dugogodišnja redateljica, pom. intendanta i v.d. intendantica 1968. i 1972.). Albina Lazarini bila je blagajnica dnevne blagajne (prodaja kazališnih ulaznica).

Drama osječkog Kazališta 1952./53. brojila je 22 glumca, od kojih su tri (tada već u mirovini) bili tzv. „ugovorni članovi“. Evo njihovih imena: Luka Aparac (intendatnt HNK 1968.-1972.), Slobodan Aćimović, Petar Dobrić (sin poznatijeg, Stjepana), Zvonimir Đukes, Zlatko Fajt, Franjo Fruk, Jaša Luić, Aleksandar i Miodrag Gavrilović, Milorad Margetić, Ivan Radonić, Mira Brlek Marton, Eliza Dobrić Benčina, Ljerka Boroša, Zorka Festetić, Mira Gavrilović, Mara Leović, Ines Mešeg, Kaja Pišpek Grganović te već spomenuta tri „ugovorna člana“ Stjepan Dobrić, Eugen Petrović i Mica Gavrilović – doista bardovi (ne samo osječke) scene.

Njihovi kazališni putovi – osim onih koji su tu stalno ostali, do mirovine – vodili su dalje u Zagreb, Rijeku, Beograd, Sarajevo, Niš…

(Nastavlja se)

*Posuđeno od Božidara Violića

Potpis ispod fotografije:
Ines Mešeg (kasnije Fančović) i Franjo Fruk u Begovićevu „Bez trećega“. Redatelj: Branko Mešeg. Premijera: 25. listopada 1952. (Studio Szege, Osijek)