07.12.2022.
Važno je ne samo nikad ne zaboraviti, nego i uporno se i živo sjećati svega što je dovelo do ovog trenutka sada i tu. Dužnost nam je zato živo se prisjećati borbe mudrih i razboriti koja je urodila kazalištem, ovim našim, jedinim kazalištem s nacionalnim predznakom, jedinim takvim istočno od Zagreba.
Jer bez Kazališta bi Osijek izgubio lavovski dio svoje urbanosti…
Naime, ono što danas lakonski smatramo dijelom zbilje, nekoć je bilo samo san.
Da bismo shvatili razmjere bitke koja je porodila Kazalište dobro je prisjetiti se da je zgrada izgrađena 1866. namjenski projektirana za putujuće kazališne družine. I kasino. 41 godinu kasnije, u kulturu ogrezli Osječani svjesni da bez kulture grad nije Grad, nego spavaonica pokreću Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta. Proljeće je 1907. i intelektualci s knjižarem Radoslavom Bačićem na čelu, sjajno društvo u kojem je bio i Pinterović, Neumann, Isaković, Kraus… kreće u odlučujuću bitku za stalni teatar u srcu Grada. Bačić je znao da kazalište mora voditi netko kazalištu vičan, pa iz Zagreba dovodi Nikolu Andrića (Vukovarca po rođenju) koji se laća stvaranja prvog umjetničkog ansambla te 7. prosinca 1907. na scenu postavlja prvi program, kolaž prigodnica u zahuktalom, ilirskome duhu… I ne ide sve glatko, nimalo glatko. Umjetnici (pre)često poput izgnanika moraju boraviti daleko od kuće. Zbog loših uvjeta, neimaštine, nerazumijevanja vlastodržaca. Ali Kazalište svejedno tvrdoglavo nastavlja. Umjetnost ne zna šutjeti. Ni kad topovi gradove oru, ni kad kaos kuca na vrata. Umjetnost je ono što iza sebe ostavljamo. Jedino što preživljava. Znaju to svi koji su ikad živjeli i gorjeli za ovo Kazalište. Trebali bi to znati svi kako se ne bismo sveli na sirotinju duhom.
Našem Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku želimo sretnu obljetnicu rođenja. Neka mu je još mnogo ljeta i mnogo onih koji će ga voljeti!
Ivana Šojat