08.12.2022.
Piše: dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.)
Početkom 70-ih godina 19. stoljeća počinju na osječku scenu stupati domaće kazališne družine, kidajući tako dotadašnju njemačku kazališnu tradiciju, postajući stalnim takmacem stranim družinama sve do kraja stoljeća. Donoseći starim Osječanima naš vlastiti repertoar, dakle dramska i glazbena djela na materinskom jeziku, gostovanjima tih družina, posebno naših profesionalnih kazališta – Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Hrvatskoga zemaljskog kazališta iz Zagreba – vodit će se sve do početka 20. stoljeća stalna i uporna bitka za istjerivanje stranih družina s osječke pozornice i utemeljenje još jednoga nacionalnog glumišta u Hrvatskoj, drugoga poslije zagrebačkog.
Ozbiljniji istupi protiv njemačkog kazališta u Osijeku javljaju se 1904. godine, kada osječki sveučilištarci otvoreno protestiraju prilikom izvedbe jedne protuslavenske operete („Rastelbinder“). Otporu će se nešto kasnije smjelo priključiti i hrvatski i srpski zastupnici u Gradskom poglavarstvu, koji se sve otvorenije zauzimaju da se gradsko kazalište, pored njemačkim, barem polovicu sezone izdaje i kojoj hrvatskoj ili srpskoj družini. U tom nastojanju oko pokretanja još jednog hrvatskog kazališta Osijek se povezuje s drugim gradovima sjeverne Hrvatske, a napose s Varaždinom. Kako pak takva zajednička nastojanja nisu donosila ploda, Osijek će taj cilj pokušati ostvariti samostalno.
Na čelu novog pokreta za hrvatsko kazalište u Osijeku našao se osječki knjižar Radoslav Bačić. Okupivši oko sebe nekolicinu rodoljuba i našavši u njima odlične suradnike, Bačić je u 6. broju „Novog doba“, koji je ta grupa i pokrenula, objavio članak pod naslovom „Kazališno pitanje u Osijeku“, u kojem je osnivanje kazališta istaknuo kao neodgodiv zadatak, iznijevši istodobno i sasvim konkretan plan njegova oživotvorenja. Taj i nekoliko novih Bačićevih napisa izazivaju žive rasprave, privukavši pozornost većeg broja uglednih građana. Kazalište iznenada postaje najvažnije pitanje u gradu, podjednako zanimljivo za obične građane kao i za vodeće političke osobe.
Događaji koji slijede odvijaju se nevjerojatnom brzinom: 23. travnja 1907. osječki rodoljubi sastaju se u hotelu „Rojal“, donose odluku o utemeljenju „Društva za osnutak stalnog hrvatskog kazališta u Osieku“ i biraju Privremeni odbor na čelu s dr. Dragutinom Neumannom, koji već 6. srpnja saziva glavnu konstituirajuću skupštinu, na kojoj se Društvo i osniva. Za njegova predsjednika izabran je narodni zastupnik dr. Ante Pinterović, dok je u Odbor ušlo još 14 najuglednijih građana.
O tako intenzivnoj, brzoj i nadasve uspjeloj akciji osnivanja „Hrvatskog kazališnog društva u Osieku“, a zatim i samog kazališta, svakodnevno je izvještavalo zagrebačko novinstvo, budeći živ interes, simpatije i potporu javnosti i pozivajući mlađe darovite i starije iskusne glumce da se okupe u još jednom novom hrvatskom kazališnom zavodu. U Osijeku je pak zavladalo raspoloženje i oduševljenje koje je podsjećalo na dane vrelog i zanosnog preporoda. Bila je to zaista osječka nacionalna epopeja u kojoj je gotovo preko noći dotadašnji njemački Esseg pretvoren u hrvatski Osijek.
Na čelu novog kazališta našao se dotadašnji dramaturg zagrebačkog kazališta – Nikola Andrić, vrstan kazališni stručnjak i organizator, koji je za nepuna četiri mjeseca, uz svestranu potporu i povjerenje Kazališnog odbora i cijelog grada, izvanrednim naporima i zanosom uspio stvoriti ne samo Dramu već i Operu. Ubrzo su okupljeni glumci iz tadašnjih naših najboljih putujućih družina, utvrđen je repertoar i napravljene sve potrebne pripreme za otvorenje.
(Iz „Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980“, knjiga prva. Priredio i uredio Branko Hećimović, Globus – JAZU/HAZU Zagreb, 1990.)
Odabrao: Ljubomir Stanojević