04.07.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Kroz gotovo šest desetljeća rada i života u kazalištu nakupi se zgoda i nezgoda. Kao u svakom životu, uostalom. Ja sam u kazalište (HNK u Osijeku) došao mlad, kao dvadesetčetverogodišnjak, opčinjen fenomenom – „krize“. U to se doba (a i kasnije) neprekidno raspravljalo o „krizi kazališta“, interpretirani su pojedini segmenti toga što se podrazumijevalo „krizom“, tražili i pronalazili putovi njezina (raz)rješenja. Pa iako su umniji ljudi, poput doktora Ive Hergešića, relativizirali i poteškoće i samu „krizu“ („Otkako pamtim, kazalište je u krizi“ – reći će u to vrijeme ugledni Profesor, inzistirajući da je to istodobno – znak kazališnog života!), poštapalica ili stvarno osjećanje „krize“ bili su dominantni na svakom koraku.
Kao i svaki mladac, s pretjeranim osjećanjem „sposobnosti“ da „mijenja svijet“, dolaskom u Kazalište samouvjereno sam zagrizao u taj kolač. Nije mi uopće bilo jasno kako u teatru može biti ikakvih problema! Ta zar nije dovoljno voljeti kazalište, bilo kao umjetnik ili publika, gradski odlučivač ili – ljetopisac? Vjerovao sam da iz prave, nepatvorene ljubavi mogu i valjda i moraju proizići i rješenja opsesivne „krize“. Jer, dovoljno je voljeti, zar ne? I biti u tom istinit!
Tako naivan, međutim (a valjda je nešto, iako se time nije hvaliti, od te naivnosti ostalo i danas!), počeo sam griješiti. Pod tim podrazumijevam: počeo sam iznevjeravati očekivanja onih (mojih pretpostavljenih) koji su imali povjerenja u mene i koji su vodili Teatar, razmjerno uspješno, odnosno – doista to želim vjerovati – kako su najbolje znali. Počeo sam griješiti, uvjeren kako s toga svoga polazišta (apsolutne odanosti i „moranja“ kazališta) to stvarno ne mogu; kako su moje javne intervencije stvar mojih uočavanja, Kazalištu dobrodošle, a javnim iskazom stavljene na provjeru.
Malo je tko, u Kazalištu, to tako doživljavao. Zanimljivo: izvan Kazališta imao sam svoju „publiku“, rekao bih jednako zainteresiranu za teatar, „misleću“. Kazališnoj sumnjičavosti „in“ bilo je, međutim, teško izmaknuti. Moja uočavanja nekih segmenata neravnina u praktičnom, svakodnevnom radu, moje (estetske) prosudbe, koje sam isticao kao poziv na razgovor i raspravu – tumačeni su kao moj(i) pokušaj(i) „stvaranja problema“. Gotovo do danas situacije se nije bitno izmijenila! Jer, poznato je: problem „ne postoji“ dok ga se ne objelodani. Ta logika, s izrazitim primjesama kazališne dramaturgije, nazočna je i danas u svim sferama javnoga života. Bez obzira na vjeru u (moju) dobru namjeru, tijekom godina sve se više gomilalo onoga što ja danas nazivam svojim „kazališnim grijesima“.
Na fotografiji:
VOLJETI KAZALIŠTE – Doajen osječkoga HNK, novinar i teatrolog Ljubomir Stanojević