11.07.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Za vrijeme intendanture Ivana Zrinušića (koji me primio, ili kako se to kaže „doveo“ u Teatar) objavio sam, kao urednik „Kazališta“, jednu argumentirano (blago) negativnu kritiku predstave redatelja, koji je u isto vrijeme obilježavao 25 godina umjetničkog rada. Nije mi padalo na pamet da imam nešto protiv uglednog umjetnika koga sam, nota bene, još i (prije dolaska u Teatar) privatno poznavao. Ali, tako je odjeknulo. Tko stoji iza mene – pitali su se u HNK, špekulirajući i kombinirajući. Nitko nije stajao! Osim, možda – moja urednička nespretnost. (Danas bih spornu kritiku objavio u sljedećem broju lista. To ne bi mijenjalo na stvari, reakcije bi bile iste, ali…)
U vrijeme intendanture Luke Aparca „pogriješio“ sam što sam u Osijek nagovorom uspio dovesti tada mladu teatrologinju i profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (dugo je, poslije dr. Hergešića, bila šef katedre Teatrologije), kao ustrajnu suradnicu osječkog HNK. Proradile su taštine, moja je uloga glavnog urednika „Kazališta“ (s kojim je profesorica surađivala) bila posve marginalizirana a uskoro, na žalost, i njezina (profesoričina) suradnja s Osijekom.
Uslijedila je intendantura redatelja Branka Mešega, mojega (od ranije) kazališnog prijatelja, umjetnika koga sam osobito poštovao, Surađivali smo, uglavnom, dobro – osim što ga je jako pogodila jedna moja „Priča o prosjaku“, koju sam objavio u „Glasu Slavonije“, kao reagiranje na sveukupni problem (tada već dugo) zatvorene kazališne zgrade, koji se nije rješavao unatoč znatnim aktivnostima. Mešeg je taj moj tekst, čini se, bio jako uzeo k srcu – što mi je i tada, a i kasnije, bilo žao.
Intendantura Zvonimira Ivkovića još je previše u bliskoj prošlosti da bi je se analitički i bar donekle objektivno moglo opservirati. Dakako, i moja tadašnja funkcija (bio sam pomoćnik intendanta) i vrsta suradnje otežava objektivitet. Pa ipak, moj je „grijeh“, neporeciv, u to vrijeme bilo moje zaziranje od pretjerane bliskosti sa SIZ-om kulture i njegovom izvršnom funkcionerkom. Taj moj stav, naravno, nije bila posljedica nikakvog privatnog, osobnog animoziteta, nego uvjerenje kako Kazalište mora biti samostalno i autohtono; kako je Teatar, zapravo, važniji…
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
AMBICIOZNI MLADAC: Ljubomir Stanojević sedamdesetih…