ZMAJEVI LJUDSKIH LICA
Držimo li se stava da umjetnost temeljne alatke svoje hermeneutike preuzima od stvarnosti koju (čak i kada se čini da tomu nije tako) analitički tretira i apostrofira u vrisak svojevrsne pobune, onda možemo reći da je ruski dramatičar Evgenij Švarc živio u zanimljiva vremena. Rođen u Kazanju, 1896., Švarc je do smrti, u tadašnjem Lenjingradu, 1958., bio svjedokom tektonskih pomaka kako ideoloških, tako i politoloških paradigmi koje su svijet posložile u nove geopolitičke karte i oštrije reljefe – i nije mu promaklo u kolikoj su mjeri sve te promjene suštinski samo privid. Ta njegova, za pojedinca u gotovo svim sustavima opasna, spoznaja urodila je jednako opasnom alegorijom – predstavom Zmaj koja, usprkos činjenici da je vješto satkana od elemenata drevnih legendi o krilatim gmazovima koji rigaju vatru, nedvojbeno i jasno kritikom progovara ne samo o vlasti, nego i gluposti i inertnosti, pasivnoj poziciji mnoštva kojemu je uvijek miliji status podčinjenog subjekta od neizvjesnosti stanja koje bi moglo uslijediti nakon pobune. Teško je zapravo žanrovski odrediti Zmaja koji se predstavlja kao bajka o gradiću u kojem 400 godina vlada zmaj, ali i lutajućem vitezu koji traga za onima koje treba spasiti… Riječ je, međutim, o bajci samo utoliko što žarišnu točku radnje predstavlja mitsko biće. Sve ostalo stvarnost zrcali utoliko što postavlja pitanja u ljudskoj prirodi, o pobuni protiv nepravde koja se rasplamsava i nikad provedena u djelo umire u umu. Švarc, naime, odlazi korak dalje od poslovične tvrdnje kako svaki narod ima vlast koju zaslužuje – on narod, tu „podjarmljenu gomilu“ uvodi u kategoriju vlasti tvrdeći kako svatko vlastitom krotkošću pred tiranijom i nepravdom sudjeluje u toj tiraniji i toj nepravdi…
Nije stoga nimalo čudno što je bajka Zmaj (Drakon) nastala u pretakanju 1942. i 1943. ubrzo nakon premijere staljinistička vlast zabranila, dok je sam Švarc, autor 25 dramskih djela, završio na popisu nepoželjnih autora. Javnu rehabilitaciju doživio je tek u Hruščovljevoj eri, ali ne u potpunosti – jer djela mu se trijumfalno na scenu vraćaju tek nakon njegove naprasne i prerane smrti.
Ivana Šojat
Redatelj
Dražen Ferenčina
Dramaturginja i suradnica redatelja
Petra Mrduljaš
Autor glazbe
Šimun Matišić
Kostimografkinja
Marita Ćopo
Scenografi
Dražen Ferenčina i Marita Ćopo
Oblikovatelj svjetla
Tomislav Kobia
Scenski pokret
Alen Čelić
Videoprojekcija
Ivan Marušić Klif
Suradnica za lutkarstvo
Ivana Vukićević
Asistent redatelja
Mirko Ilibašić
Lancelot
Matko Duvnjak-Jović
Elza, zmaj
Mateja Tustanovski
Mačak, zmaj
Gordan Marijanović
Šarlemanj
Ivica Lučić
Gradonačelnik, zmaj
Mirko Ilibašić
Henrik, zmaj
Grgur Grgić
građanka, zmaj
Ivana Vukićević
građanka, zmaj
Monika Duvnjak
građanin, zmaj
Srđan Kovačević
građanin,zmaj
Domagoj Pintarić
građanin zmaj
Dorian Vicić
Premijera: 12. srpnja 2025.