Novosti

DVOSTRUKI JUBILEJ: 25. obljetnica umjetničkog rada (1972.) i dvjestoti put mlinar Sima u Gotovčevu „Eri s onoga svijeta“.

(Arhiva HNK u Osijeku)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Stanković je oduševljavao prikazujući likove nespretnjakovića, intrigala, „vidri“ i lukavaca. Kritičar Ivo Slaviček (1924.-1995.) isticao je Leporella u Mozartovu „Don Giovanniju“, Pometa, „meštra od ženidbe“ u djelu Lhotke Kalinskog, sjajnog Giannija Schicchija u istoimenom Puccinijevu djelu koje „stoji ili pada“ baš s naslovnom ulogom. Zatim ponešto drukčijeg lika, ali sa sličnim glazbenim zahtjevima i velikim igračkim dometom: Don Pasqualea.

Tu su dalje muž u „Četiri grubijana“, Don Basilio u „Seviljskom brijaču“, Bartolo u „Figarovu piru“, Marcello u „Bohèmima“. I najzad mlinar Sima u domaćoj klasici, „Eri s onoga svijeta“, uloga koja daje priliku za invenciju za razmah i za veliku radost.

Njome je Stanković godine 1972. obilježio dvostruki jubilej: 25. obljetnicu umjetničkog rada i dvjestoto tumačenje te uloge na osječkoj pozornici.

Nastupao je u bezbroj opera. U „Carmen, „Faustu“, „Nikoli Šubić Zrinjskom“ (dakako, naslovna!), „Pikovoj dami“, „Hoffmannovim pričama“, „Penelopi“, „Veselim ženama windsorskim“, „Ljubovnicima“, „Vjenčanju u samostanu“, „Pogledu s mosta“, „Albertu Herringu“, „Seoskim pjevačicama“, „Vlasti“, „Revizoru“… Tko bi ih sve nabrojio?!

Pa tek operete, mjuzikli, dramske predstave…! Samo do svoje proslave, 1972. godine, umjetnik je nastupio u preko dvije tisuće predstava. Poslije ih je prestao brojiti!

„U Stankovićevim se ostvarenjima uvijek, ali zaista uvijek osjećala ona radost stvaranja, onaj užitak u igri koji, dakako, onda prelazi i na gledalište i koji donosi uspjeh“ – zabilježeno je. Osjetila je to publika njegova grada, ali i publika Zagreba, Splita, Rijeke, Varaždina, Sarajeva, Novog Sada – gdje je Stanković gostovao.

Bez obzira na stručne fahove, na raspon od basovskih, preko dramsko-baritonskih sve do lirsko-baritonskih uloga, već zbog raznolikosti i svestranosti u ostvarivanju najrazličitijih likova na opernoj pozornici, ostvarivanih uz punu uživljenost – Nikoli Stankoviću mora se odati priznanje da je jedan od onih umjetnika-entuzijasta na kojima se kazališne kuće uvijek čvrsto stajale kao na ugaonim kamenovima.