14.03.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Gita Šerman-Kopljar odužila se Domovinskom ratu sudjelujući u jednoj od prvih produkcija na osječkoj pozornici, čim je minuo prvi (ne i jedini) agresorski val granatiranja Osijeka. U listopadu 1992. igrat će u crnoj komediji Borislava Vujčića „Crkveni miš“, posvećenoj Osijeku, s neupitnom ljubavlju – kako je zabilježio autor. Njezina je Užna – u viđenju Vujčića i redatelja Radovana Marčića – „Velika Mama, Starateljica, žena s kemijskim poremećajem ravnovjesja u krvi i živcima. Zlo doživljava kroz spornu dvojnost dobra i zla“. Gita Šerman-Kopljar zabavljala se dobro, zrelom glumom.
Posljednjom predstavom „Osječkog karusela“ Branka Mihaljevića na pozornici HNK, umjetnica je proglasila kraj svojega nastupanja, bliskim prijateljima povjerila je svoju „malu“ tugu, a dugogodišnjoj publici koja ju je prihvaćala, pratila i bodrila, te napokon voljela – nije pokazala suzu u oku.
„Bila sam tužna, znala sam da je to posljednji put, da se posljednji put šminkam, da ta predstava više neće ići i ja više neću ulaziti“ – riječi su umjetnice u razgovoru s novinarkom Sanjom Račić – „Bilo mi je teško. Igrala sam normalno, jer to je vesela predstava. Kada je predstava bila gotova, dobila sam veliki buket crvenih ruža. Moj je suprug slučajno saznao da mi je to posljednja predstava, otrčao je kupiti cvijeće i napisao je ‘Hvala ti za sve lijepe predstave’. I onda sam stala na pozornicu. Zavjesa je bila dignuta a gledalište prazno. Samo sam stajala na pozornici, gledala u gledalište i rekla: ‘Zbogom, publiko!’ A nikoga nije bilo“.
Potpis ispod fotografije:
NA KRAJU – „OSJEČKI KARUSEL“ Branka Mihaljevića (premijera 31. ožujka 1995.) Gita Šerman-Kopljar okružena „svojim muškima“ (Vlaho Ljutić, Velimir Čokljat, Miljenko Đuran, Boris Pavlenić), ali i kasnijom nasljednicom Ljiljanom Čokljat, umjetnicom slična temperamenta.
(Arhiva HNK u Osijeku. Snimio: Gojko Mitić)