09.07.2026.
(iz: REVIJA, časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja. God. XVI., br. 1, Osijek, siječanj-veljača, 1976.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Travanj 1973., sunčan, lijep… Potkraj mjeseca solist Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, lirski tenor Almas Tudaković na svečani je način obilježio dvadeset petu godišnjicu umjetničkog djelovanja.
U predstavi „Čovjek iz Manche“, mjuziklu što je sezonu ranije trijumfalno „uspio“ na sceni osječkog HNK, a za čiji uspjeh valja zahvaliti prvenstveno uspješnim interpretima glavnih likova, predvođenim slavljenikom, Almas Tudaković tumačio je lik Cervantesa – Don Quijotea, viteza lutaoca tužnoga lika…
Od 1951. godine kao gost, a dvije godine potom i kao stalni član osječkog Teatra, Tudaković se privolio Osijeku, ostvario dva i pol desetljeća umjetničkog djelovanja na osječkoj sceni, da bi svojom proslavom – četvrt stoljeća sebe u teatru – sve to zaokružio intimnim i javnim jubilejom.
Razdoblje tzv. „osječke operete“ pedesetih godina našlo je u Tudakoviću nezaboravnoga tumača gotovo svake postave djela Lehára, Kálmána, Benatzkog, Straussa…
Bio je dugo godina ljubimac osječke kazališne publike da bi nešto kasnije, shvativši promjenu i vremena i sebe, i senzibiliteta i ukusa, svojim umjetničkim zrenjem postao sve ozbiljniji karakterni umjetnik. Koji je zabriljirao u sjajnim izvedbama Brecht-Weilla („Prosjačka opera“, „Uspon i pad grada Mahagonyja“), u tumačenjima niza likova repertoara tada već „komorne orijentacije“ Osječke opere, za čija je dostignuća i kvalitetne domašaje i sâm nedvojbeno zaslužan.
Treća etapa u umjetničkim razdobljima Almasa Tudakovića jest otkriće mjuzikla kao nove i relativno još neispitane glazbeno-scenske forme u nas.
Već prvi korak (poslije „eksperimentalne faze“ s „Ljubimicom Divljeg zapada“) – stavljanje na repertoar kvalitetnog, i literarno i glazbeno, djela Dalea Wassermana i Mitcha Leigha (sa sonogovima Joe Dariona) „Čovjek iz Manche“ – pokazao je punu mogućnost suobrazbe, novoga pristupa i drukčijih ostvarenja. I stoga nam se lako složiti da i Cervantes-Don Quijote u ovom mjuziklu doista može značiti „životnu rolu“ Almasa Tudakovića.
Poput viteza-lutaoca, prelazeći iz jednoga u drugi fah, mijenjajući repertoar i uloge, a ostajući vjeran kazalištu kao nekom svom i profesionalnom i intimnom fatumu, Almas Tudaković je „prihvatio iluziju (teatra) kao čovjekovu najjaču duhovnu potrebu, najznačajniju funkciju njegove imaginacije“. Da bi joj dao boju stvarnosti, okus vremena, potrebitosti.
Uporan u tome, on je jedan od onih koji nam pomažu da u umjetnost kazališta vjerujemo