Novosti

ŠETNJA

Mrsko i dobro.

Ko strelice kiše

Ide pljusak ognja

Preko krovova i slikâ. Zaogrnut. Besmislen.

Zvonik kiti vjerna modrina.

Krilata vika. Kad premine

Netko, djeca odmah vuku

Užad zvonâ. Ona jeka zbori o savršenosti.

O ljepoti. Kad jedan premine

I to je ljepota. Dapače. Čuje se.

I šetnja. Da.

Budúći ima svoje ime.

Al pusti me zborit ipak

O domovini,

Jednom me prenerazila sličnost,

Kako će tek istina ubosti.

I srce nasitit pogledom. Možeš.

Možeš i više silom. Ruke su za zgrabit,

Noge za prijestup. Odijelo je jamačno jako.

I jedna šetnja nasilje? Zacijelo.

Imenuje. Resi.

Može koji čovjek bez nepravde živjet? Ne može doista.

Ljubi i uči. Ima pamet

Koja sve iskrivljuje.

I na srcu samom zemlja i nebo

Oslonjeni. Ko cvijeće.

Il spomen. Jetki.

(Revija „Kazalište’69“, br. 1-2)

Antun Zrnčić (Sarajevo, 12.06.1943. – Varaždinske Toplice, 25.03.2014.) jedan je od najznačajnijih osječkih pjesnika kasnih šezdesetih do ranih osamdesetih godina. Filozofski orijentiran, pisao je hermetičnu poeziju koja, nažalost, još uvijek nije kritički vrjednovana.

Objavio je zbirke „Napjevi“ i „Hesperija“, a svojim stihovima i esejima često je bio prisutan i na stranicama osječkog „Kazališta“.

Lj. St.