Piše: Ljubomir Stanojević©
Opet će moja prijateljica Snješka reći: koga to zanima? – A možda, nekoga, ipak, i zanima (kazališna) prošlost, ako ni zbog čega – radi uvida u to kako je to “nekad bilo”.
Pa, eto…
Kazališne sezone 1956./’57. HNK je izveo ukupno 21 premijeru: devet dramskih, devet glazbenih i tri baletne! Izvođen je Shakespeare, Victor Hugo, Gogolj i Bernard Shaw, a i – prvi put Arthur Miller. U Operi Donizetti, Verdi i Puccini; u Opereti Lehár, Nedbal, Tijardović. Baleti su bili koreografirani na glazbu Musorgskog, Saint-Saënsa, Dvořáka.
Bilo je i praizvedbi: u Drami “Kuća Narančića“ Grge Gamulina, a u Operi praizvedba glazbeno scenskog djela „Jasna“ (tada) Osječanina Dubravka Stahuljaka.
Već smo naveli da je te sezone izvedbom Verdijeve opere „Moć sudbine“ diplomirala režiju tada 29-godišnja Nada Murat, koja će u idućih 31 godinu kao stalna redateljica “kuće” postaviti ukupno 84 premijera.
No, danas pozornost posvećujemo Amerikancu Arthuru Milleru (1915. – 2005.), uoči skore premijere njegovih „Vještice iz Salema“ u osječkom HNK-u.
Te 1956./’57. sezone (premijera 15. prosinca 1956.) izveden je prvi Miller na osječkoj pozornici, njegovi „stanoviti privatni razgovori u dva čina i rekvijem“ SMRT TRGOVAČKOG PUTNIKA (redatelj i scenograf: Ivan Marton). Taj će naslov biti ponovljen u „sezoni remakea“ (osmislio ovaj autor!) 1989./’90. kada je redatelj (premijera: 15. listopada 1989.) bio Zlatko Sviben. Bit će to prva u nizu uspješnih Svibenovih režija na osječkoj pozornici.
U sezoni 1967./’68. (premijera 11. veljače 1968.) HNK izvodi „jugoslavensku praizvedbu“ glazbeno-scenskog djela „Pogled s mosta“ (prema Milleru), talijanskog skladatelja Renza Rossellinija. Režiju potpisuje Nada Murat, a dirigent je Željko Miler.
Samo godinu dana kasnije – u sezoni 1968./’69. (premijera 9. ožujka 1969.) – Drama postavlja Millerovu „Cijenu“ u režiji gosta, dr. Marka Foteza.
O toj predstavi bit će više riječi u sljedeća dva Prisjeta.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U Beogradu je 14. travnja, u 85. godini umro književnik, dramaturg i scenarist Filip David, jedan od najboljih srbijanskih pisaca (uz Borislava Pekića, Danila Kiša i “zajedničkog”/hrvatskog i srpskog/Mirka Kovača). Židovskoga podrijetla i europskoga svjetonazora, Filip David bio je protivnikom režima i Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.
U velikom intervjuu Vladi Vurušiću (u Jutarnjem listu), izjavio je: „Naše se kulture zahvaljujući sličnosti jezikâ te privatnim i povijesnim vezama duboko prožimaju. Razum i interesi upućuju nas na suradnju i dobrosusjedske odnose.“
***
Osječki HNK vjerojatno je jedini teatar koji je još 1965. igrao dramu talentiranog mladoga pisca, tada još studenta dramaturgije – Filipa Davida (1940. – 2025.). Dramu BALADA O DOBRIM LJUDIMA (nagrađenu na „jugoslavenskom“ natječaju „Telegrama“) “otkrio” je redatelj i tadašnji direktor Drame Ivan Marton (1919. – 1996.), koji ju je i režirao (premijera za Dan Kazališta, 7. prosinca 1965.).
A ovaj urednik (list/revija KAZALIŠTE; 1965. – 1981.) u prvom je broju (prosinac 1965.) objavio autoreferencijalni tekst Filipa Davida “Pismo”:
„Doveden sam u prilično nezgodnu situaciju: da napišem nešto o sebi… Svoje najranije djetinstvo, svih četiri godine rata, a prve četiri godine svoga života, proveo sam u fruškogorskim šumama, gdje su se moji roditelji morali skloniti jer su bili Jevreji. U fruškogorskim šumama rodio se i moj mlađi brat, jedne zvjezdane noći, dok su srne prelijetale iznad naših postelja.
Moje drame i moje pripovijetke – to su dva potpuno različita svijeta. U pripovijetkama pokušavam da otkrijem i prikažem jedan fantastičan svijet, na granici mašte i ludila: svijet ljepote i groze. U drami ja sam do krajnosti ‘angažiran’, konflikti nisu samo više u čovjeku, već su prije svega u odnosu čovjek – društvo“.
BALDA O DOBRIM LJUDIMA ocjenom pouzdanog i utemeljenog kritičara (također dramaturga) Slobodana Novakovića (1939. – 2007.) nije najbolje „prošla“; o čemu je KAZALIŠTE na dvije stranice objavilo Novakovićevu argumentiranu kritičku analizu (taj stav, kritičkog suočavanja, a ne ispraznih promidžbenih panegirika, ovaj će urednik dosljedno provoditi do posljednjeg broja HNK-ove publikacije!).
Svejedno, važno je zabilježiti repertoarnu živost tadašnjeg kazališnog vremena, praćenja aktualnosti i poticanje najmlađih pisaca na suradnju. Što je – i onda i danas – zadatak i (s)misao svake promišljene kazališne politike!
Marul za umjetničko ostvarenje za originalnu glazbu
S ponosom objavljujemo da je naša predstava “Sokol ga nije volio” osvojila nagradu za originalnu glazbu na 35. Marulićevim danima!
Festivalski žiri u sastavu – Neva Rošić, glumica, kazališna pedagoginja i redateljica
Ivan Leo Lemo, redatelj, Magdalena Mrčela, profesorica, autorica i kazališna kritičarka, Nikolina Rafaj, dramaturginja, dramska spisateljica, te Ozren Bakotić, scenograf – prepoznao je kreativnost i dodijelio Marula za umjetničko ostvarenje za originalnu glazbu osječko-zagrebačkoj predstavi.
Iskrene čestitke talentiranom dvojcu Šimun Matišić i Fadil Abdulov Fafa (kojima je velika pomoć bio i naš glumački dvojac – Petra B. Blašković i Duško Modrinić), čija je glazba obogatila priču Fabijana Šovagovića i osvojila srca publike i žirija.
Nagradu je u Splitu, u ime cijele autorsko-izvođačke ekipe, ali i u ime kazališta – GDK Gavella i HNK u Osijeku – večeras preuzeo ravnatelj Drame, Duško Modrinić.
Ova nagrada potvrđuje koliko je glazba važan dio kazališne čarolije – i zahvalni smo što je prepoznat rad koji stoji iza svake note.
Hvala svima koji nas podržavaju, gledaju/slušaju i osjećaju s nama!
#Kazalište #Nagrada #OriginalnaGlazba #Ponosni #Festival #KulturnaScena #GlazbaUZraku #Split #Marulicevidani2025
Andreja Jeličić, baletna pedagoginja i teoretičarka:
“Ples male djece je čista životna radost.
Plesanje nas, velikih, odraslih ljudi također može biti radost. Može biti prepuštanje ritmu tijela i glazbe, buđenje unutarnjeg bića vedrog, mudrog, ponekad senzualnog. Plesom se možemo povezati – uroniti u ritam grupe, ukorijeniti se u zajednici, a možemo i od svega pobjeći, u plesu naći zaborav.
Ples za nas odrasle biva i profesijom. To nam je posao, naporan rad, od njega živimo. Istražujemo ga i opisujemo, analiziramo i zapisujemo, konstruiramo i dekonstruiramo, beskrajno vježbamo i usavršavamo. Plesanje je ozbiljna stvar. Njime možemo poučavati i odgajati: za ples, za život. Plesom se može iscjeljivati.
Danas, kada epohalni ples smrti i nasilja, novu, barbarsku Pirihu koreografiraju starci opsjednuti moći, uvlačeći u nju cijele zemlje i narode, i kada nas zaglušno kuckanje milijuna tipkovnica i teški bruj „pametnih“ strojeva sustavno obezumljuju, obezvoljuju i odtjelovljuju – ples (p)ostaje pokret otpora. Plesanje je danas za hrabre.
Plešite. Sami i s drugima. Plešite svjesno i s namjerom, strastveno, kontemplativno, s ljubavlju. Plešite.“
Mihail Barišnjikov, plesač i koreograf – Latvija / SAD:
“Često se kaže da ples može izraziti neizrecivo. Radost, tuga i očaj postaju vidljivi; otjelovljeni izrazi naše zajedničke krhkosti. Pri tom ples može pobuditi empatiju, nadahnuti na dobrotu i potaknuti nas da poželimo liječiti, a ne štetiti.
Pogotovo danas – dok stotine tisuća trpe ratove, podnose politička previranja i dižu glas u znak prosvjeda protiv nepravde – iskreno promišljanje je važno. Velik je to teret za tijelo, za ples, za umjetnost. No, ipak, je umjetnost još uvijek najbolji način da oblikujemo ono neizgovoreno, a za početak se prvo zapitajmo: Gdje je moja istina? Kako odati počast sebi i zajednici? Komu odgovaram?”