Draga publiko, od ponedjeljka, 9. rujna 2024. kreće upis građanske pretplate za 118. kazališnu sezonu. Upis će trajati do 28. rujna.

Premijerni naslovi:

Giacomo Puccini: SESTRA ANGELICA/ PLAŠT

Fabijan Šovagović: SOKOL GA NIJE VOLIO (koprodukcija s Gradskim dramskim kazalištem Gavella)

William Golding: GOSPODAR MUHA

Giuseppe Verdi: LA TRAVIATA

Carl Orff: CARMINA BURANA

Arthur Miller: VJEŠTICE IZ SALEMA

Sve dodatne informacije moći ćete saznati od 27. kolovoza na blagajni HNK u Osijeku ili na broj 220 749.

Piše: Ljubomir Stanojević©

“Kriza kazališta” – a sve napisano moj je osobni prinos fragmentarnoj mozaičnosti osječke kazališne slike – ostala je, vjerujem, do danas jednako živa i izazovna. Svatko od nas nalazi u njoj svoje, odgovarajuće mjesto. I svatko ju i čini i tumači na svoj način, od kojih je, čini mi se, najgori (najnerealniji) onaj jakih zaoštravanja: da “krize” ima ili nema. Jer, nje i ima i nema! Ovisno o motrištu, vlastitim kriterijima, ambicijama, kritičnosti.

Već vidim (očekujem) sljedećega mladca koji će je, samouvjereno, doći (raz)rješavati. Dakako, s uvjerenjem da su kazališni prethodnici “stari, nesposobni i ne znaju“. Radujem se toj naivnosti. Jer i taj će mladac, domogne li se ljubavlju do same suštine teatra – griješiti! Valja mu u tom i izdržati, barem tolike godine koliko je to uspjelo njegovim prethodnicima. Tek u kontinuitetu kazališnog svakodnevlja, naime, može računati na svoj „hod kroz povijest“.

Toga „nasljednika“, a i dobrohotne štioce, želim na kraju podsjetiti na misao dobroga staroga (zajedljivog) Georga Bernarda Shawa:

“Kazalište je u velikoj krizi: Eshil je mrtav, Shakespeare je mrtav, Molière je mrtav – a ja se slabo osjećam…”.

(Završetak sezone Prisjetâ, 2023./’24.)

Pripomena: svih 200-tinjak objavljenih tekstova na stranicama HNK-a, autor – kazališni publicist Ljubomir Stanojević – napisao je pro bono i njegova je 14-godišnja suradnja (po odlasku u mirovanje) volonterska.

Na fotografiji:

PREDRAG GOLL: Portret Ljubomira Stanojevića (1980.)

Moglo bi se reći da svako kazalište ima nekoliko srcā i dušā. Ravnatelj Drame svakako je jedan od njih, jer balansira između kreativnosti i praktičnih aspekata kazališne svakodnevice. To si je ovih dana osvijestio i Duško Modrinić, od početka srpnja novoimenovani ravnatelj Drame HNK-a u Osijeku. Kazališnoj, filmskoj i televizijskoj nacionalnoj publici, ovaj je 44-godišnjak vrlo dobro poznat po brojnim ulogama, predstavama, filmovima, serijama pa i reklamama.

* Početak mandata i nova kazališna sezona – pravo je vrijeme za pitanje o vašoj umjetničkoj viziji pa i filozofiji po pitanju ravnanja Dramom HNK-a u Osijeku u vremenu pred vama?

– Budući da sam dužnost preuzeo na kraju kazališne sezone, logično je da je cijela sezona ’24./’25. unaprijed dogovorena, odnosno detaljno se zna cijela 2025. Sukladno tomu, u suradnji s intendantom i cijelom kazališnom kućom, realizirat ćemo sve nadolazeće premijere. Nadamo se uspješno, zbog našega kazališta i naše vjerne publike. Tu se negdje veže i moja filozofija ravnanja dramom, a to je zajedništvo u kreiranju, uz prstohvat osobnog prinosa iz dosadašnjega iskustva bivanja na sceni.

* U osječki ste ansambl iz Zagreba došli prije 12 godina, reklo bi se da poznajete i kolege i stanje u HNK-u. To bi vam trebala biti olakotna okolnost. Kao utakmica na domaćem terenu. Koje nepoznanice očekujete?

– Definitivno sam na domaćem terenu i poznajem našu kuću, koju poput svih kuća treba održavati na raznim razinama, od zidova pa do međuljudskih odnosa. Prirodno je da dolazi do nekih procijepa i oštećenja koja se mogu prevenirati i popraviti. Iza ugla ili negdje drugdje će uvijek biti nekih nepoznanica i to je dobro, jer nas mogu naučiti nečemu novomu i pridonijeti našemu razvitku.

* Repertoar za 118. kazališnu sezonu je manje-više gotov. Koja vam se produkcija čini najizazovnijom i zašto? I s pozicije ravnatelja, ali i glumca, jer pretpostavljam da ćete nastaviti glumiti

– Vjerojatno će prva produkcija, koja je ujedno i koprodukcija između GDK-a Gavella i HNK-a u Osijeku, biti izazovna, jer će mi biti prva u mandatu. S druge strane, jako se veselim ovoj koprodukciji, jer smo s kazalištem Gavella već surađivali na predstavi “Višnjik”, a koprodukcijske su predstave uvijek zanimljive, jer donose novu energiju u ansambl. Ne bih posebno izdvajao predstave po važnosti, jer nam je cilj da ih sve dobro i kvalitetno isproduciramo, a u nekima od njih ću, naravno, i glumiti. Mislim da nas očekuje vrlo uzbudljiva i izazovna sezona.

* Jeste li spremni za vatrogasna rješenja, promjene u zadnji tren?

– Kazalište je živi organizam i nikada ne znate može li se dogoditi neka nezgoda na koju će se morati reagirati. Nadam se da vatrogasnih mjera ne će morati biti, no ako se pojave, naravno da ću biti spreman hladne glave naći način da se to najbolje moguće riješi.

* Osječkom HNK-u predstoji i velika renovacija, a to znači i otežan rad ili rad u izvanrednim uvjetima, ali i modernizacija tehničke opreme i infrastrukture HNK-a.

– Već nekoliko godina iščekujemo renovaciju, osobno nisam upoznat s datumom kada bi trebala krenuti, ali se nadam da će to biti u dogledno vrijeme. Kazalište je već prolazilo kroz taj proces dvaput u zadnjih 40 godina i oba su se puta pronašli alternativni prostori koji nisu prekidali održavanje sezone, a tako će, čvrsto vjerujem, biti i ovaj put. Ne će biti teško stisnuti se neko vrijeme, ako znamo da nas čekaju bolji uvjeti, kako za nas, tako i za publiku.

* Postoje li neki autori ili žanrovi za koje biste željeli da su zastupljeniji na repertoarima hrvatskih kazališta, pa tako i osječkoga HNK-a?

– Autora ima mnogo, domaćih klasika, domaćih suvremenih, svjetskih klasika, kao i svjetskih suvremenih… Nema smisla nabrajati ih, jer je toliko dobrih tekstova da ih se godinama ne bi moglo sve postaviti. Što se, pak, žanrova tiče, smatram da u HNK-u moraju svi žanrovi biti ravnomjerno zastupljeni. Naravno, koliko je to moguće. Različitost žanrova važna je i za ansambl i za publiku.

* Tko su vaši uzori u kazališnoj umjetnosti i zašto? Što vas motivira i inspirira?

– Nikada nisam poimence mogao izdvojiti određene pojedince, ali bih svakako izdvojio sve one divne kolege – koji su bili ili jesu još uvijek – veliki i kao glumci i kao ljudi, koji prihvaćaju sve one koji dolaze i svojom jednostavnošću i skromnošću pružaju uzor budućim kolegama. Kazalište ima i tu posebitost da objedinjuje sve umjetnosti i kao takvo nam pruža neiscrpnu inspiraciju i priliku da uđemo u to prostranstvo.

* Kakva je uloga kazališta u društvu danas? Koji su vaši stavovi o angažiranom kazalištu i njegovoj ulozi u društvu?

– Kazalište je oduvijek i uvijek angažirano, distrakcija bilo kojega smjera kao važnijega izdiže sebe, a time dolazi do opasnosti da samo ono ima pravo na to. Većinom je zaključak, nakon što odigramo ili pogledamo neku predstavu, da kažemo da je tema aktualna. Naravno da jest, jer svaki komad govori o nekom ljudskom i društvenom problemu. Često znam reći da se kroz tisućljeća samo mijenjaju kostimi i scenografija, a ljudski život i sve vezano uz njega ostaju isti.

* Koja su vas iskustava u teatru oblikovala kao umjetnika?

– Razna, od osjećaja topline prvoga reflektora na pozornici, kidanja karata, nošenja i postavljanja scenografije, kostima, rekvizite itd. Prvi profesionalni angažmani, susreti i suradnja s velikim brojem kolega, iskustvo igranja na jako puno pozornica, suradnja s raznim kazalištima. Od početka moje profesionalne karijere sam stalno u pokretu, što radno, što gledajući druge predstave. Drago mi je da me i dan-danas veseli otići u neki drugi grad i pogledati predstavu i vidjeti što rade ostali kolege, jer i svako takvo iskustvo me obogaćuje i oblikuje neko moje viđenje.

* Što biste smatrali svojim najvećim uspjehom kao ravnatelja Drame?

– Obećanja i velika iščekivanja su lako kvarljiva roba, a maštanje može prouzročiti i razočaranje. Tako da, idemo polako, neka publika, vrijeme i struka kažu svoje.

Ali ipak, sretan i zadovoljan ansambl svakako bih smatrao jednim od najvećih uspjeha.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Za vrijeme intendanture Ivana Zrinušića (koji me primio, ili kako se to kaže „doveo“ u Teatar) objavio sam, kao urednik „Kazališta“, jednu argumentirano (blago) negativnu kritiku predstave redatelja, koji je u isto vrijeme obilježavao 25 godina umjetničkog rada. Nije mi padalo na pamet da imam nešto protiv uglednog umjetnika koga sam, nota bene, još i (prije dolaska u Teatar) privatno poznavao. Ali, tako je odjeknulo. Tko stoji iza mene – pitali su se u HNK, špekulirajući i kombinirajući. Nitko nije stajao! Osim, možda – moja urednička nespretnost. (Danas bih spornu kritiku objavio u sljedećem broju lista. To ne bi mijenjalo na stvari, reakcije bi bile iste, ali…)

U vrijeme intendanture Luke Aparca „pogriješio“ sam što sam u Osijek nagovorom uspio dovesti tada mladu teatrologinju i profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (dugo je, poslije dr. Hergešića, bila šef katedre Teatrologije), kao ustrajnu suradnicu osječkog HNK. Proradile su taštine, moja je uloga glavnog urednika „Kazališta“ (s kojim je profesorica surađivala) bila posve marginalizirana a uskoro, na žalost, i njezina (profesoričina) suradnja s Osijekom.

Uslijedila je intendantura redatelja Branka Mešega, mojega (od ranije) kazališnog prijatelja, umjetnika koga sam osobito poštovao, Surađivali smo, uglavnom, dobro – osim što ga je jako pogodila jedna moja „Priča o prosjaku“, koju sam objavio u „Glasu Slavonije“, kao reagiranje na sveukupni problem (tada već dugo) zatvorene kazališne zgrade, koji se nije rješavao unatoč znatnim aktivnostima. Mešeg je taj moj tekst, čini se, bio jako uzeo k srcu – što mi je i tada, a i kasnije, bilo žao.

Intendantura Zvonimira Ivkovića još je previše u bliskoj prošlosti da bi je se analitički i bar donekle objektivno moglo opservirati. Dakako, i moja tadašnja funkcija (bio sam pomoćnik intendanta) i vrsta suradnje otežava objektivitet. Pa ipak, moj je „grijeh“, neporeciv, u to vrijeme bilo moje zaziranje od pretjerane bliskosti sa SIZ-om kulture i njegovom izvršnom funkcionerkom. Taj moj stav, naravno, nije bila posljedica nikakvog privatnog, osobnog animoziteta, nego uvjerenje kako Kazalište mora biti samostalno i autohtono; kako je Teatar, zapravo, važniji…

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

AMBICIOZNI MLADAC: Ljubomir Stanojević sedamdesetih…