Navesti sve opere, koncerte kojima je ravnao maestro Filip Pavišić (Zagreb, 1976.) posao je koji bi zahtijevao puno vremena. Vrijedi to i za usavršavanje, kako formalno, tako i neformalno. Od sezone 2010./’11. u stalnom je angažmanu kao dirigent, a od sezone 2011./’12. do 2023. bio je i ravnateljem Opere HNK-a u Osijeku. Kao jedini hrvatski predstavnik, plasirao se 2011. u treći krug 5. međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro pl. Matačić. Upravo u njegovim sigurnim dirigentskim rukama večerašnja je premijera dviju opera u jednom činu – Puccinijeva Plašta i Sestre Angelice.

* Dirigentu Vašeg iskustva, vjerujem da je malo koje glazbeno djelo – iznenađenje, barem što se tehničke strane tiče. No, to ne znači da Vam svaki novi projekt nije izazov. Vrijedi li to i za ove Puccinijeve jednočinke? Vrijedi li to, s obzirom da su to dva djela, kao da pripremate dvije posve zasebne predstave?

– Pa postoje djela i opere koje bi me u tehničkom smislu iznenadile i te za čije postavljanje bih trebao više truda ili u nekim slučajevima i dodatne poduke (npr. moderne skladbe), no u ovom slučaju čimbenik iznenađenja ne postoji. Jedino što mogu istaknuti je da su me oba djela iznenadila svojom kvalitetom i ljepotom, jer ih do prije nisam poznavao. Puccinijeve opere koje sam imao priliku dirigirati su mi sve bile dobro poznate od ranije. I Tosca i La Boheme su opere koje sam slušao od ranog djetinjstva, dok sam operu Gianni Schicchi upoznao za vrijeme studija. I baš zbog te činjenice priprema ovih dviju opera je bila veliki izazov. Opere je trebalo učiti i doživjeti istodobno. Dakle, nije bilo olakotne okolnosti da djela poznajem i da učeći “korigiram” ono što sam mislio da sam čuo, nego je sav dojam trebalo stvarati paralelno učeći operu. Jer, ipak je puno lakše učiti djelo kada ga jednim dijelom imate u uhu. Što se tiče povezanosti djela jednoga s drugim, nema je. Osim što im je isti autor i tematika, a to je kao u svakoj operi Triptiha – smrt.

* Premda se čini da je to nešto što se “ne vidi”, vjerujem da i dirigent može osuvremeniti pristup. Kako to činite?

– Osuvremenjivanje nije posao dirigenta, već dapače, zaštita autorskih prava kompozitora! Mi smo zadnja linija obrane, rekao bih to tako. A ono što svaki dirigent mora dati je svoje viđenje toga djela i pokušati biti što iskreniji prema sebi, jer jedino onda može biti u stanju dirigirati zadano.

* Današnji naraštaji djece imaju svoje specifičnosti u odrastanju, obrazovanju, načinu provođenja slobodnog vremena, poimanju onoga što im je korisno, zabavno. Kako im približiti Puccinija? A da to nije nužno nekim videoprojekcijama, digitalnim sadržajima i sl., što nam svima prvo padne na um.

– Pa ja bih postavio pitanje ovako: Trebamo li uopće približavati Puccinija djeci i mladima? Trebamo li ikomu? Govorimo o vrhunskom kompozitoru. Jednom od najvećih. Ako netko ne vidi veličinu ili ga takva glazba ne dotiče, onda se ne treba ni truditi oko toga. A smatram da ljudi s vremenom, ipak, spoznaju ljepotu Puccinija, nekad glazbenim sazrijevanjem i odgojem, a ponekad stjecanjem neophodnoga i neizbježnoga životnoga iskustva. Što zna biti puno bolnije, ali tim i iskrenije.

* Trebamo li uopće nastojati povijesna djela približavati današnjoj publici ili je legitiman i obrnuti put: njih približiti nekim prošlim vremenima, estetikama, vrijednostima. emocijama, univerzalnosti tema (ljubav, društvene nepravde, siromaštvo, klasne razlike, sukobi, politike, marginalizacije…)? Ne zanemarujući današnju estetiku i kulturna očekivanja.

– Remek-djela su napisana i postala takva još u prošlosti. Na nama je da spoznamo njihovu veličinu i što zornije istaknemo to zbog čega su velika. Nekada je to bolje u izvornom obliku, a ponekad i noviji, da kažem suvremeni pogled donese novo svjetlo na staru damu i onda bolje shvatimo da su problemi i sva životna pitanja od pamtivijeka isti, samo se mijenjaju protagonisti.

* Postavljate dvije jednočinke – i to je svojevrstan način da se približimo mladima i njihovim navikama i očekivanjima. Strahujete li da bi neka budućnost mogla donijeti i ekstrahirane verzije opera u više činova? Ili vam to nije teško prihvatiti?

– Ovih istih? Ne vidim način kako bi to nekomu pošlo za rukom, da ne kažem palo na pamet, ali sve je moguće.

* I sami ste ocem školaraca pa iz prve ruke znaš kako se današnjim osnovcima prezentira glazbena baština. Bi li nešto promijenio da dobijete priliku? Bi li se to odrazilo na status kazališta danas i percepciju predstava, posebice opernih? Tako bi mladi bolje razumjeli ono što im se nudi, a to neminovno mijenja i način kako doživljavaju tu klasičnu veličanstvenost.

– Ja svoju djecu nisam silio ni na što, a ipak je svima bliska klasična glazba i umjetnost kao takva i to smatram najvećim uspjehom. Mladima ne treba gurati pod nos ništa. Samo ponuditi da vide čega sve ima, a ako je k tomu ponuda i kvalitetna, neizbježno je da će se tu i tamo trajno uhvatiti koja muha. Puno je bitnije da se prisiljavanjem ne dogodi kontraučinak zbog kojega bi netko mogao zamrziti klasičnu glazbu ili operu i stvoriti trajni antagonizam prema njoj. A tada bi nastala prava šteta.

* Uživate li na probama? Iza Vas su brojne utakmice, pa me zanima kako i u čemu nalazite radost stvaranja?

– Ako i nemam razloga za uživanje, ja si ga nađem. Šalim se. Nemoguće je raditi na ovakvim djelima i ne uživati. Pogotovo ako su mi kolege na istoj valnoj duljini i kada svi nalazimo inspiraciju jedni u drugima. Ako se netko smatra umjetnikom, onda je snaga koja izvire iz samog djela neiscrpna i kada jednom zagrabite iz tog bunara, nemate želju, a ni potrebu stati.

Svaka je premijera svakom kazalištu važna i uvijek je prilika za svečanost i slavlje. Kada je, usto, to premijera koja otvara sezonu, kada je vezana uz neku veliku obljetnicu – poput primjerice stotinu godina od smrti autora / skladatelja – povoda za ponos i svečarsko ozračje tim je naglašenije.

Puccinijeve opere u jednom činu – Plašt i Sestra Angelica – kao dio njegovog čuvenog Triptiha, u režiji mlade Lee Anastazije Fleger, otvaraju 118. kazališnu sezonu HNK-a u Osijeku. Premijerom – koja je na rasporedu sutra, u petak, 11. listopada u 20 sati, ravna naš iskusni maestro Filip Paivšić.

Odabirom ovih naslova ravnatelj je Opere, Ladislav Vrgoč, dobro „ubo“, sa smiješkom je i ponosno danas održanu konferenciju za medije otvorio intendant Vladimir Ham. Podsjetio je da je njegova prethodnica, tadašnja intendantica Dražena Vrselja također dobro odabrala postavivši treći naslov iz Puccinijeva Triptiha – jednočinku Gianni Schicchi – na repertoar, tako da je sada taj operni biser cjelovit na repertoaru HNK-a.

Ništa manje ponosan nije ni ravnatelj Vrgoč, naglasivši da je ovo vodstvo visoko postavilo letvicu već operetom Vesela udovica (Nagradom hrvatskog glumišta ovjenčanom kao najbolja predstava u cjelini u kategoriji operete i mjuzikla), a da su ove jednočinke tu kvalitetu zadržale, a možda i podignule, što će pokazati premijera i repertoarno trajanje.
Veselio ga je veliki odaziv solista na konferenciju za medije, što je jamac uspješnosti projekta, čemu svakako u prilog ide i mlada redateljica Lea Anastazija Fleger, za koju kaže da je „otkriće“, a to je znao već nakon petominutnog telefonskog razgovora.  Za operne je naslove ključan dirigent, a naš maestro Pavišić, dodaje Vrgoč, sve fraze ima, ne u malom prstu, nego djeliću trepavice. Ova je izjava izmamila osmijeh i maestra i cijele ekipe.
Nada se Ladislav Vrgoč da će publiku predstave potaknuti na razmišljanje, a da će opere gledati duboko dirnuti, a možda i sa suzom na obrazu. Uz iznimne goste, fenomenalan osječki ansambl jamstvo je uspjeha, kaže Vrgoč.
Intendant Ham poimence je spomenuo autorski tim, od kostimografkinje Tee Bašić Erceg (koja je radila i na prošlosezonskoj premijeri Figarovog pira), potom scenografa Stefana Katunara (s kojim je HNK u Osijeku već prije surađivao), tu je i česta gošća, koreografkinja Maja Huber, potom oblikovateljica rasvjete Vesna Kolarec, zborovođa Maro Rica.
Prva, no nada se ne i posljednja, ovo je režija opere 32-godišnjoj Lei Anastaziji Fleger. Iznimno joj se cijeli proces svidio, za što su uvelike zaslužni solisti, zbor i orkestar HNK-a u Osijeku, zbog kojih joj je svaka proba bila zadovoljstvo, kao i sva pitanja koja su joj postavljana. Još kao studentica režije asistirala je na brojnim opernim projektima, ali nisu baš svi bili jednostavni ni ugodni i lijepi. Zahvalila je i svom timu, upravi HNK-a, svim solistima, zboru, orkestru.
– Imamo dvije različite opere, vrlo zanimljivih estetika, koje mogu igrati i bilo gdje izvan Hrvatske – zaključila je redateljica Lea. S obzirom na to da na Akademiji dramske umjetnosti predaje na kolegiju Glume, intendant je Ham uvjeren da je i solistima na dala dodatnu glumačku dimenziju.

Ne zaboravivši istaknuti važnu ulogu radionica – stolarske, krojačke i bravarske jer su realizirale sve divne ideje autorskog tima – onaj koji sve koordinira između „rupe“ za orkestar i pozornice, maestro je Pavišić.
On je, pak, kratko dodao da u manje od mjesec dana ove dvije operne jednočinke može pripremiti samo ovako sjajan tim, tim za poželjeti. Riječ je o „teškim“ operama i stoga što su mnogima nepoznate ili manje poznate.
Repriza je u subotu, 12. listopada, u 20 sati, Pretplata 3 u ponedjeljak, 14. listopada u 19 sati, a već prva izvedba u slobodnoj prodaji u četvrtak, 24. listopada, u 18 sati.

Podjelu po operama pogledajte na poveznici: https://hnk-osijek.hr/show/sestra-angelica-plast/

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dragan Mucić navodi jedan Andrićev zapis nastao tridesetak godina nakon velike nacionalne epopeje, osnutka HNK u Osijeku:

„A mogu reći“ – piše Andrić – „da mi se i danas, kad mislim na ovo veliko stvaralačko doba, grudi nadimlju ponosom, kojim se ponosim kao jednim od najvidljivijih rezultata moga života. Sa strepnjom u srcu pomišljam na dane kad mi je Odbor osječkog Hrvatskog kazališnog društva ponudio časnu dužnost, da skupim ne samo dramsko, nego i operno i operetno osoblje i da stupim na čelo tog najnovijeg hrvatskog kulturnog zavoda.“

„Bio sam u ono doba dramaturg zagrebačkog Kazališta, koje je stajalo pod intendanturom starog Adama Mandrovića“ – nastavlja Andrić. – „Kad sam mu saopćio osječku ponudu, on mi je s očinskom zabrinutošću rekao: ‘Nikola, nema na svijetu čovjeka, koji bi iz ničega mogao u isti mah stvoriti i dramu, i operu, i operetu. Da se radi samo o drami, hajde de, išlo bi još kako-tako, ali ovako na brzu ruku stvoriti sve tri grupe, ne može se nikako, a da se stvaralac ne osramoti’.“

„A ja sam ipak ponudu primio, i čini mi se da se nisam osramotio… Čak sam htio i da konkuriram sa zagrebačkim teatrom, pa sam – onako izmoren dnevnim radom i večernjom predstavom – po cijele noći, smrzavajući se u jednoj sobi na obali Drave, prevodio za svoj personal Adrejevljevo djelo ‘Ignis sanat’, za koje sam znao da ga zagrebačko kazalište nema na repertoaru…“

Osijek tada nije imao ništa – sjeća se Andrić i zaključuje:

„Bio je to prevelik, upravo najveći posao u mom životu. Zamislite, da vam tko ponudi golu kazališnu zgradu bez glumaca, bez kulisa, bez zbora i orkestra, bez ijednog opanka ili ičeg sličnog kakvom kazališnom kostimu, pa vam rekne: ‘Hajde sad, igraj se teatra!’. I to po mogućnosti da daješ barem svaki treći dan nov komad, je maleno općinsto ne može svaki dan da ispuni ni do polovice kazališnu zgradu, a i dozlogrdilo bi mu triput gledati isti komad, makar vi donosili najsjajnije opere, u blistavoj opremi i sa najljepšim pjevačicama.“

„Tu je trebalo da visoko zasuču rukave svi sudionici od intendanta do posljednjeg radnika. I zasukali su, da im je znoj curkom curio niz obraze“- završava svoj zapis dr. Nikola Andrić.

Potpis ispod fotografije:

NIJE SE „OSRAMOTIO“ – Prvi intendant i umjetnički ravnatelj HNK u Osijeku, 1907. – dr. NIKOLA ANDRIĆ

Magistrica kazališne režije i radiofonije, 32-godišnja Lea Anastazija Fleger (danas docentica Glume na Akademiji dramske umjetnosti i dobitnica posebne rektorove nagrade, rektorove i dekanove nagrade) iza sebe ima više od 20 režija kazališnih predstava (od kojih su neke nagrađivane), a može se pohvaliti i iskustvom režiranja koncerata i evenata, sinkronizacija animiranih filmova. Sudjelovala je na brojim domaćim i stranim kazališnim radionicama i seminarima.

Za četiri ju dana očekuje prva režija opere i prva suradnja s HNK-om u Osijeku i to dviju Puccinijevih opera u jednom činu – Plašta i Sestre Angelice.

* Iako su iza vas uistinu brojni projekti, zapaženi i cijenjeni, još ste uvijek u kategoriji mladih redatelja. Je l’ se teško probiti na našoj kazališnoj sceni, dobiti dobru prvu priliku?

– Imam 32 godine i sudeći prema tomu, zaista jesam mlada redateljica, no kada pogledam sve projekte iza sebe, samu sebe iznenadim, pitam se kada sam sve to stigla. Počela sam raditi profesionalne projekte na samom početku studija. Moja prva profesionalna režija ostvarila se 2013. Da, nije lako ući na našu kazališnu scenu, rijetki su ravnatelji kazališta koji prate studentske radove na akademiji. Čast iznimkama, naravno. Rekla bih da više posjećuju glumačke ispite, nego ispite studenata kazališne režije, što je svakako velika šteta. Smatram da smo profesija u kojoj je jako bitan faktor sreće. Ja sam tu sreću, srećom imala. Na neke od mojih završnih ispita došli su ljudi koji su mi odlučili dati prve prilike, prve režije. Uz to sam ravnateljima predlagala naslove koje sam željela raditi i tako si otvorila mnoga vrata. Zahvalna sam tim ljudima koji su otvorena srca poslušali moje ideje i snove, te mi omogućili da ih prenesem na scenu.

* Osječki Vam je HNK-a, na čelu s intendantom Vladimirom Hamom, povjerio dvije Puccinijeve jednočinke. Ne želimo otkrivati sve, ali barem nam nešto “došapnite” iz svoje – sigurni smo – podebele knjige redateljskih zabilješki. Kako ste pristupili operama? Jeste li ih vremenski izmještali?

– Presretna sam što sam dobila poziv za rad baš na operi. Ovo je moja prva samostalna režija opere, a režiju opere sam priželjkivala još od kada sam upisala studij kazališne režije. S obzirom na to da sam uz gimnaziju završila i srednju glazbenu školu, nadala sam se da ću svoje znanje i ljubav prema glazbi moći iskazati baš u operama. Puccini je zaista bio genijalac. Oborio me s nogu. Na svakoj probi pjevači, dirigent, cijela ekipa i ja komentiramo da smo sretni što radimo baš Puccinija. Ljudi iz struke koji se bave dramskim teatrom razumjet će usporedbu. Puccini je u opernom svijetu kao Čehov u dramskom. Svi se glumci bore rukama i nogama da bi igrali Čehovljeve komade i likove, a isto tako pjevači guštaju u fantastičnim rolama koje je za njih skladao Puccini. Ne samo što su glazba i priče obje jednočinke fantastični, nego je Puccini praktički redatelj. On genijalno razumije dramaturgiju, emocije, dramske situacije, u svojoj je partituri upisao toliko zanimljiva glumačka stanja i obrate, da je zaista užitak dešifriranje svih njegovih zamisli, a onda naravno dodavanje naših ideja na priloženu glazbenu partituru. Njegovi su likovi životopisni, s pravim dubinama, problemima, a glazba kao sredstvo izražavanja fantastično prenosi stanja likova do publike. Plašt i Sestra Angelica dio su triptiha Il Trittico. Zanimljiva je informacija da je samom Pucciniju Sestra Angelica najdraža opera koju je napisao. Radnju opera ne bih otkrivala, dođite i uplovite u priče s nama. Očekujte pregršt ljubavi, mržnje, patnje, sjete, melankolije, suza, smijeha, dobre glume, izvrsnih pjevača i fantastične glazbe.

* Kako birate suradnike, poput scenografa, kostimografa i dirigenta? Koliko vam je važno timsko stvaranje i komunikacija unutar produkcije?

– Autorsko-kreativni tim čine ljudi koji su moja desna i lijeva ruka. Zbir naših ideja tkȃ predstavu. Naš sklad rada po segmentima, potrebnim za rad na operi ili bilo kojoj drugoj predstavi, čini predstavu dobrom ili lošom. Uvijek se trudim sa suradnicima stvoriti naš mali svijet, naš mali svemir na sceni. Upravo autorski tim daje kostur predstave koji se dalje puni „mesom“ na probama s glumcima ili pjevačima. U Pucciniju imamo dva potpuno različita svijeta na sceni. U prvom dijelu, u Plaštu se nalazimo u Parizu, na riječnom brodu koji plovi Seinom. Sestra Angelica smještena je u vrtu samostana. Stefano Katunar, scenograf; Tea Bašić Erceg, kostimografkinja, Vesna Kolarec, dizajnerica svjetla i ja radimo dvije potpuno vizualno različite priče. Obje zaista vrlo interesantne. Suradnike biram ovisno o komadima koje radim. Svaki autor ima neku svoju posebnost, svoju vrstu vizuala, interesa i kreative. Promišljajući kakvu estetiku predstave želim postići, biram svoje suradnike.

* Iako su jednočinke, ipak su dvije opere, dvije podjele. Kako punite baterije za gotovo cjelodnevne probe?

– Jako je intenzivan tempo proba od samoga početka rada u Osijeku. Baterije za svakodnevne dvostruke probe punim popodnevnim snom.

* Imate li tremu, jer se prvi puta predstavljate publici osječkoga nacionalnoga teatra?

– Naravno, tremu imam prije svake premijere. U ovom trenutku tu tremu mogu više opisati kao ushićenje. Jedva čekam da se sve sklopi do kraja i da s publikom podijelimo naša dva mala dragulja – Plašt i Sestru Angelicu.

* Kakvu operu Lea voli pogledati u kazalištu?

– Fantastičnu. Koja me ostavi bez daha. O kojoj razmišljam još danima.

* Pretpostavljamo da umjetnici koji su dijelom kazališnoga projekta – glazbeni, dramski, redatelj, scenograf… – rastu kroz svaki projekt. Što ćete vi iz ovoga projekta i kazališta ponijeti kao baštinu za buduće projekte?

– Svi rastemo kroz svaki projekt. Od prvoga asistiranja u kazalištu do danas jako sam narasla kako umjetnički, tako i organizacijski. Iz ovoga projekta ponijet ću puno novih znanja i saznanja, no svakako bih istaknula fantastično iskustvo u radu s pjevačima i predivnim zborom HNK-a Osijek.

* Pretpostavljam da u operi nije lako povezati glazbu, pjevanje i scenski pokret (glumu)?!

– Opera je zaista komplicirana forma. Sve što ste nabrojali sjedinjava se u pjevačima. Pjevači imaju težak zadatak. Moraju biti svestrani i puni različitih talenata. Voljela bih ući u glavu pjevača kada se digne zastor i kada dirigent zamahne štapićem za početak. Zanima me kako se u tom trenutku sav dugogodišnji rad na svom instrumentu sjedinjuje s talentom i prenosi u čistu umjetnost.

* Je li improvizacija prisutnija u dramskom procesu i kako se manifestira u operi?

– Improvizacija je u svakom pogledu prisutnija u dramskom procesu. U operi je puno više zadanosti, nego u dramskom teatru. Glazba daje čvrst okvir i strukturu predstavi. U dramskom je teatru mnogo više adaptacija, autorskih projekata, rada po motivima na neki tekst i u tom je smislu dramski teatar mnogo otvoreniji za improvizacije. Kada se radi dramska glumačka scena, redatelj određuje vrijeme trajanja određene scene, dramske situacije, pauze, dijaloga, monologa, plesnoga broja. U operi glazbena partitura diktira tijek predstave, stoga mogu reći da je struktura opere vrlo čvrsta.

* Što je u vašem pozivu najizazovnije – u dobrom i lošem smislu?

– Ljudi. I u dobrom i u lošem smislu. Kazalište je kao jedan komplicirani sat. Ako svaki kotačić ne radi savršeno, sustav se jako lako uruši. U radu na predstavi sudjeluje jako puno ljudi – od autorskoga tima, pjevača/glumaca, tehnike, inspicijenata, šaptača, orkestra, korepetitora, PR službe, tehničkoga vodstva, krojačnice, radionica itd. Ako samo jedan dio zakaže, nema dobre predstave. A sve to ovisi o ljudima. O njihovoj posvećenosti, sposobnostima, marljivosti, radu, talentu, sposobnostima organizacije.

* Da niste redateljica, čime biste se bavili?

– Mene je život odveo u kazalište, sretna sam što mi je dječji hobi postao profesija. Ona daje široku lepezu poslovnih mogućnosti. S obzirom na to da sam hiperaktivna i volim mijenjati fokuse kroz dan, koristim tu povlasticu i bavim se raznim spektrima režije. Uz režiranje predstava, koncerata i evenata, bavim se pedagogijom, docentica sam na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Također režiram sinkronizacije animiranih filmova. Kada sam u gimnaziji odlučivala što bih studirala, ozbiljnu su bitku vodili studij kazališne režije, studij dirigiranja i molekularna biologija. Mislim da sam s 18 godina bila hrabra i odabrala najbolji put za sebe.

Razgovarala: Narcisa Vekić

Piše: Ljubomir Stanojević^©

„Što je Andrić?“ – zapisao je jednom prof. Stjepan Gruber (1899.-1970.) – „ovaj naoko neprovediv pokušaj osnivanja kompletnog osječkog kazališta s dramom, operom i operetom uspio ostvariti neusporedivom energijom i u tako rekordno kratkom vremenu – jedinstven je podvig u našoj kazališnoj povijesti, a vjerojatno i u cijeloj Europi.

Pored znanih i neznanih hrvatskih rodoljuba okupljenih u prvom Kazališnom odboru, najveća zasluga pripada dr. Nikoli Andriću, koji je u taj posao unio svega sebe, sve svoje zanose, znanje, ustrajnost i ljubav, te time najviše pridonio, da se od osječkog kazališta stvori trajna i solidna kulturnonacionalna ustanova.“.

Nikola Andrić rođen je u obrtničkoj obitelji 5. prosinca 1867. u Vukovaru, gdje je pohađao i osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju, u kojoj su na njega napose utjecali osječki profesori Mato Grković, Ivan Rabar i Ferdo Ž. Miler pohađao je i završio u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Beču završio je studij slavistike i romanistike, a francusku je književnost studirao na pariškoj Sorbonni.

Bio je profesor na zemunskoj gimnaziji 1891.-93., a godine 1894. postaje na poziv intendanta Stjepana Miletića dramaturg HNK u Zagrebu. Tu je funkciju obavljao desetak godina, i to u dva navrata: 1894.-99. i 1902.-07.

„Kao dramaturg nastojao je oko čistoće jezika i pravilnog akcenta; razvio je značajnu prevoditeljsku aktivnost, pa je za potrebe dramskog repertoara preveo više od šezdeset kazališnih djela“ (Ljudevit Galic, 1919.-2007.).

Godine 1907. imenovan je prvim intendantom novoosnovanoga Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Bogato kazališno iskustvo i veliko stručno znanje pomoglo mu je da u kratkom vremenu osječko kazalište postavi na solidne temelje i osigura dalji razvitak njegovih umjetničkih grana.

Godine 1908. Andrić se vratio u Zagreb, radeći u „Narodnim novinama“, na Prvoj realnoj gimnaziji i u novoosnovanoj Glumačkoj školi. Godine 1919. bio je intendant HNK u Zagrebu.

Za vrijeme ministrovanja Stjepana Radića, godine 1925., dr. Nikola Andrić postao je pomoćnik ministra prosvjete. Pokrenuo je u Zagrebu popularnu Zabavnu biblioteku, a sâm je napisao više djela s područja kazališne umjetnosti, ali i drugih.

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

PRVI INTENDANT HNK U OSIJEKU, 1907. – dr. Nikola Andrić (1867.-1942.)