U subotu, 17. 7. u 21 sat koprodukcija HNK u Osijeku i GDK “Gavella” Višnjik nastupila je na 67. Splitskom ljetu. U okrilju Mestrovićevih Crikvina, izvedena je Čehovljeva drama, koja je prema izvještajima ponovno oduševila publiku i kritiku.

Više na poveznici

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Trideset jedna godina dijeli nas od smrti (13. srpnja 1990.) jednoga od najznačajnijih osječkih glazbenih umjetnika – dirigenta i ravnatelja Opere Željka Milera.

Njegova smrt bila je iznenadna i neočekivana kako za obitelj tako i za kazališne kolege preminulog umjetnika. Još je taj dan, ni desetak sati ranije, bio u punom radnom zamahu (što je i inače bila njegova osobina) te je s redateljem Petrom Šarčevićem (1935. – 2001.) dogovarao podjelu i osnovnu koncepciju prve glazbene premijere u sezoni 1990./91., „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca.

Maestro Miler rođen je u Zagrebu 1932. godine. Tamo je započeo i glazbeno školovanje, a studij dirigiranja završio je 1959. godine u Sarajevu, na Muzičkoj akademiji u klasi profesora Mladena Pozajića. Vrlo rano (1953.) postaje stalnim članom sarajevske Opere (u svojstvu korepetitora solista te kao dirigent).

Godine 1960. dolazi u Osijek te u ovom gradu, osječkom Kazalištu i osječkoj publici ostaje vjeran do svoje doista prerane smrti. U HNK-u djelovao je kao vrsni dirigent, a od 1971. godine i kao rukovoditelj Opere.

Uz taj rad od 1972. maestro Miler je i umjetnički rukovoditelj Annala komorne opere i baleta (kasnije Osječkog opernog biennala), voditelj Komornog orkestra „Franjo Krežma“ i zborovođa u KUD-a „Lipa“.

Često se javljao i kao klavirski pratitelj vokalnih i instrumentalnih solista. Kao dirigent nastupao je na mnogim našim i inozemnim opernim te koncertnim podijima.

Za svoj rad nosilac je brojnih umjetničkih i društvenih priznanja, među njima Sedmoprosinačke nagrade HNK u Osijeku, Nagrade „Milka Trnina“ te Nagrade oslobođenja Osijeka.

Prisjeti na maestra Željka Milera, još i danas, pobuđuju duboku tronutost…

Operni naslovi:

Baletni:
Petar Iljič Čajkovski
ORAŠAR

Glazbeni:
Ferruccio Busoni & Giacomo Puccini
ARLECCHINO & GIANNI SCHICCHI

KONCERT KLASIČNE GLAZBE

Dramski naslovi:

William Shakespeare
SAN LJETNE NOĆI

 Stjepan Tomaš
GUSLAČ OD MARCIPANA

Jean Racine
FEDRA

Radno vrijeme blagajne je svakim radnim danom od 9 do 13 sati, subotom od 9 do 12 sati te sat vremena prije svake predstave.

ZAŠTO HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U 115. KAZALIŠNOJ SEZONI

Mnogo je toga što u životu ne možemo birati. Nije tako plod našeg htijenja ni gdje, ni kad ćemo se roditi, u čije ćemo naručje na skrb dospjeti, koja će nas obitelj pripremiti za život i oblikovati u osobu.

Nismo tako birali ni vremena koja su nas dopala, kojima smo se morali prilagoditi, preoblikovati zbog njih živote u ono što sad već kolokvijalno nazivamo „novim normalnim“.

Istodobno vele kako nam se uvijek događa samo ono što dopuštamo te kako je naš osobni stav prema događajima izvan dosega naše volje najvažniji, da mijenja sve. Najvažnije uvijek možemo i trebamo birati. Na to nam svim silama ukazuju vremena kroz koja prolazimo, vremena koja su nas prestrašila, zaprepastila, osamila, ražalostila odlascima mnogih, nama bliskih i dragih, mnoge od nas navela da preispitamo temelje vlastitih životnih načela i zaključimo kako su hrabrost i ljudskost jedini način da opstanemo.

115. kazališna sezona zato je hrabro koraknula u i dalje neizvjesna vremena s ciljem da u veliku obitelj okupi sve kojima je umjetnost zamašnjak života. I poziva vas na jednakomjernu hrabrost, na okupljanje u HNK u Osijeku, potiče da ostanete ili postanete kazališni pretplatnik, član obitelji koja zna da su samo mijena i ljepota stalni, da se u pamćenje svijeta najdublje urežu snovi umjetnika. Zbog premijerne čarolije „Sna ljetne noći“ i „Orašara“, zbog bajke „Mačka u čizmama“, zbog komike „Arlecchina“ i „Giannija Schicchija“, dužnosti sjećanja „Guslača od marcipana“ i „Fedrine“ tragedije, zbog svijeta koji samo u slobodi diše, ljudi koji su ljudi samo bez straha, života koji se živi samo u cijelosti – nikad suspregnuto, nikad s figom u džepu.

Vaše kazalište uvijek je bilo i uvijek će biti uz vas. Bez obzira na vremena. Jer uvijek nam se događa samo ono na što smo pristali. Mi ne pristajemo prestati.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ove će godine biti dvanaest godina od odlaska najdugovječnije osječke kazališne umjetnice: redateljice Nade Murat (1927. – 2009.).

Rođena je 16. srpnja 1927. u Čaglinu (kraj Požege), umrla je u Osijeku 29. rujna 2009. Završila je studij režije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (B. Gavella, 1956.), iste godine postavila je na pozornici HNK (diplomsku predstavu) „Moć sudbine“ G. Verdija i do svoje posljednje režije, Verdijeva „Krabuljnog plesa“ (1987.), upisala je osamdesetak uprizorenja na osječkoj pozornici.

Nada Murat obavljala je niz umjetničko-organizacijskih dužnosti: bila je pomoćnica i obnašateljica dužnosti intendanta HNK (1968.) i organizatorica i umjetnička tajnica Annala komorne opere i baleta. Za svoj rad nagrađivana je društvenim priznanjima – Nagradom grada Osijeka i Nagradom „Sedmi prosinca“ HNK, priznanjima osječkih Annala i opernog Biennala u Ljubljani, a nositeljica je i odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

***

Predstavljala nam se dosad mnogo puta: kao scenski pratitelj i tumač glazbeno–scenskih domišljaja Verdija, Puccinija, Donizettija… Posjedujući izvanredni smisao za pretakanje „klasične“ glazbeno-scenske strukture u ovovremene teatarske tvorevine, Nada Murat inzistira na nužnosti opernog kazališta kao jednoj još uvijek nedovoljno ispitanoj mogućnosti. Doista lijepi primjeri u tom smislu njezine su režije Massenetove opere „Manon“ i Bellinijeve „Mjesečarke“.

Redateljica osobito cijeni zajednički, timski rad, a još više zajedničko htijenje. „Jedno srce, teatarsko i mnogo pogleda“ – reći će vam. – „Tako se stvara misao o teatru, usklađuju stavovi, čini zajedništvo.“ U suradnji s maestrom Dragutinom Savinom kreatorica je dijela repertoarne koncepcije osječke Opere – orijentiranog na komornu fizionomiju. Kao praktični stvaralac umjetnica je ta svoja shvaćanja demonstrirala u Rossellinijevu „Pogledu s mosta“ ili pak u zanimljivoj predstavi „Napoleon dolazi“ Richarda Rodneya Bennetta.

„Kazalište je za mene ljubav od koje se ne odvaja, uvijek prisutna; ljubav bez koje se ne može, kojoj se valja uvijek, i uvijek iznova, predavati.“ – kaže Nada Murat.

Kaže to, i potom odlazi u sferu svojih novih traganja i teatarskih istraživanja.

(„Kazalište’71“ br. 4)