Arhiva Prisjete - Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Za vrijeme intendanture Ivana Zrinušića (koji me primio, ili kako se to kaže „doveo“ u Teatar) objavio sam, kao urednik „Kazališta“, jednu argumentirano (blago) negativnu kritiku predstave redatelja, koji je u isto vrijeme obilježavao 25 godina umjetničkog rada. Nije mi padalo na pamet da imam nešto protiv uglednog umjetnika koga sam, nota bene, još i (prije dolaska u Teatar) privatno poznavao. Ali, tako je odjeknulo. Tko stoji iza mene – pitali su se u HNK, špekulirajući i kombinirajući. Nitko nije stajao! Osim, možda – moja urednička nespretnost. (Danas bih spornu kritiku objavio u sljedećem broju lista. To ne bi mijenjalo na stvari, reakcije bi bile iste, ali…)

U vrijeme intendanture Luke Aparca „pogriješio“ sam što sam u Osijek nagovorom uspio dovesti tada mladu teatrologinju i profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (dugo je, poslije dr. Hergešića, bila šef katedre Teatrologije), kao ustrajnu suradnicu osječkog HNK. Proradile su taštine, moja je uloga glavnog urednika „Kazališta“ (s kojim je profesorica surađivala) bila posve marginalizirana a uskoro, na žalost, i njezina (profesoričina) suradnja s Osijekom.

Uslijedila je intendantura redatelja Branka Mešega, mojega (od ranije) kazališnog prijatelja, umjetnika koga sam osobito poštovao, Surađivali smo, uglavnom, dobro – osim što ga je jako pogodila jedna moja „Priča o prosjaku“, koju sam objavio u „Glasu Slavonije“, kao reagiranje na sveukupni problem (tada već dugo) zatvorene kazališne zgrade, koji se nije rješavao unatoč znatnim aktivnostima. Mešeg je taj moj tekst, čini se, bio jako uzeo k srcu – što mi je i tada, a i kasnije, bilo žao.

Intendantura Zvonimira Ivkovića još je previše u bliskoj prošlosti da bi je se analitički i bar donekle objektivno moglo opservirati. Dakako, i moja tadašnja funkcija (bio sam pomoćnik intendanta) i vrsta suradnje otežava objektivitet. Pa ipak, moj je „grijeh“, neporeciv, u to vrijeme bilo moje zaziranje od pretjerane bliskosti sa SIZ-om kulture i njegovom izvršnom funkcionerkom. Taj moj stav, naravno, nije bila posljedica nikakvog privatnog, osobnog animoziteta, nego uvjerenje kako Kazalište mora biti samostalno i autohtono; kako je Teatar, zapravo, važniji…

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

AMBICIOZNI MLADAC: Ljubomir Stanojević sedamdesetih…

Piše: Ljubomir Stanojević©

Kroz gotovo šest desetljeća rada i života u kazalištu nakupi se zgoda i nezgoda. Kao u svakom životu, uostalom. Ja sam u kazalište (HNK u Osijeku) došao mlad, kao dvadesetčetverogodišnjak, opčinjen fenomenom – „krize“. U to se doba (a i kasnije) neprekidno raspravljalo o „krizi kazališta“, interpretirani su pojedini segmenti toga što se podrazumijevalo „krizom“, tražili i pronalazili putovi njezina (raz)rješenja. Pa iako su umniji ljudi, poput doktora Ive Hergešića, relativizirali i poteškoće i samu „krizu“ („Otkako pamtim, kazalište je u krizi“ – reći će u to vrijeme ugledni Profesor, inzistirajući da je to istodobno – znak kazališnog života!), poštapalica ili stvarno osjećanje „krize“ bili su dominantni na svakom koraku.

Kao i svaki mladac, s pretjeranim osjećanjem „sposobnosti“ da „mijenja svijet“, dolaskom u Kazalište samouvjereno sam zagrizao u taj kolač. Nije mi uopće bilo jasno kako u teatru može biti ikakvih problema! Ta zar nije dovoljno voljeti kazalište, bilo kao umjetnik ili publika, gradski odlučivač ili – ljetopisac? Vjerovao sam da iz prave, nepatvorene ljubavi mogu i valjda i moraju proizići i rješenja opsesivne „krize“. Jer, dovoljno je voljeti, zar ne? I biti u tom istinit!

Tako naivan, međutim (a valjda je nešto, iako se time nije hvaliti, od te naivnosti ostalo i danas!), počeo sam griješiti. Pod tim podrazumijevam: počeo sam iznevjeravati očekivanja onih (mojih pretpostavljenih) koji su imali povjerenja u mene i koji su vodili Teatar, razmjerno uspješno, odnosno – doista to želim vjerovati – kako su najbolje znali. Počeo sam griješiti, uvjeren kako s toga svoga polazišta (apsolutne odanosti i „moranja“ kazališta) to stvarno ne mogu; kako su moje javne intervencije stvar mojih uočavanja, Kazalištu dobrodošle, a javnim iskazom stavljene na provjeru.

Malo je tko, u Kazalištu, to tako doživljavao. Zanimljivo: izvan Kazališta imao sam svoju „publiku“, rekao bih jednako zainteresiranu za teatar, „misleću“. Kazališnoj sumnjičavosti „in“ bilo je, međutim, teško izmaknuti. Moja uočavanja nekih segmenata neravnina u praktičnom, svakodnevnom radu, moje (estetske) prosudbe, koje sam isticao kao poziv na razgovor i raspravu – tumačeni su kao moj(i) pokušaj(i) „stvaranja problema“. Gotovo do danas situacije se nije bitno izmijenila! Jer, poznato je: problem „ne postoji“ dok ga se ne objelodani. Ta logika, s izrazitim primjesama kazališne dramaturgije, nazočna je i danas u svim sferama javnoga života. Bez obzira na vjeru u (moju) dobru namjeru, tijekom godina sve se više gomilalo onoga što ja danas nazivam svojim „kazališnim grijesima“.

(nastavlja se)

Na fotografiji:

VOLJETI KAZALIŠTE – Doajen osječkoga HNK, novinar i teatrolog Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević©

Gledam mladoga glumca na sceni: on hoće i misli kazalište, ali nije posvema jasno niti što hoće niti kako misli. Neartikuliranost njegova kazališnog izričaja ne dovodi u pitanje njegovu poštenu motiviranost ZA teatar, već dovodi u zabunu gledaoca, u komunikacijskom smislu; htijenje je jedno (pretpostavljeno), a ostvarenje…

Kako vjerovati glumcu koji nije – jasan? Kako razumjeti glumca koji loše, nerazumljivo govori? Kako prihvatiti nezgrapnost glumčeva pada u kojoj ovaj – želeći postići stopostotnu “uvjerljivost“ – bespotrebno udara glavom u kazališne daske (kao da mu glava još neće trebati)?

Mislite da su izmišljena pitanja? Ja ne mislim da jesu. Isto kao što nikada nisam posumnjao u istinitost htijenja svakog tko se opredijelio za zarađivanje kruha u kazalištu i promišljanje životnih vrednota, među ostalim, i kroz „daske koje život znače“. Naša pretpostavka da volimo kazalište podrazumijeva, naime, i povjerenje onima koji, zajedno s nama, hoće „činiti teatar“ (niti to sami mogu, niti to mi možemo, bez njih). To je povjerenje neophodno, jer u protivnom naše bi se sumnje, poput bumeranga, mogle vratiti svome izvorištu.

Ako, dakle, pretpostavimo da je glumac, poglavito mladi, tu, sa svojim poštenjem teatra, te da smo s druge strane i mi tu, s istinitošću naše kazališne potrebe, ostaje da vidimo na koji se način jedan „tehnički“ nesporazum može izbjeći. I da li može?

Odgovor je, sasvim sigurno, potvrdan. Stariji glumci reći će da su to postigli dugotrajnim (često godinama) radom na sebi; ne dopuštanjem sebi da je bilo što „dobro“, toliko dobro da se na tome ne bi još moglo raditi. A radilo se, danju i noću, u svakoj prilici i na svakome mjestu: i u praznoj pokusnoj sali, i u iznajmljenim podstanarskim sobama; kada su „drugi“ bili prisutni, ili kada to nitko nije vidio. „Brušenjem“ sebe na sceni i – za scenu.

Uspješnost (tumačenja, „življenja“ na pozornici i življenja izvan nje) – kao sumarum uloženoga truda i ne malih odricanja – rezultirao je zato današnjom radošću i sigurnošću igranja, za razliku od sputanosti „mladih kolega“ koji su svjesni svojih nedostataka, no koji (unatoč tome) često radije umjesto kakvom (govornom ili scenskom, svejedno) vježbalištu promaknu za prvi – šank. Do nove muke, sljedeće, obostrane: i publike i njih.

Glumac, dok je mlad, ima neiscrpno vrelo mogućnosti da se kreira ne samo kroz likove koje tumači, već i kroz svladavanje „tehničkih“ prepreka; da ta tumačenja budu jednostavnija (nikako: pojednostavljena!), razumljiva, svima bliska. Tek tada njegov će iskaz biti prihvatljiv, a htijenje valjano vrednovano.

U protivnom, naime, mladi bi glumac doista mogao – razbiti glavu!

(Kazalište, Osijek, br. 151, 1. – 15. veljače 1981.)

Na fotografiji:
Ilustracija Ivana Hermana (1937. – 2000.)

Prije nastavka nabrajanja osječkih interpreta uloga „Prodane nevjeste“ nije nezanimljivo spomenuti podatak: između posljednjih uprizorenja Smetanine opere prolazilo bi nevjerojatnih – po četvrt stoljeća! Tako je od postave 7. siječnja 1973. do nove, 16. studenoga 1997., prošlo 24 godine i 11 mjeseci. I od te, posljednje postave do danas, točnije: do premijere 14. lipnja 2024. ponovo bilježimo više od 26 i pol godina (!).

Ne zaslužuje to opera za koju je skladatelj Jakov Gotovac napisao:

„Među ono stotinjak opernih remek-djela u opernoj literaturi sviju vremena stilova izniklih iz duhovne kulture raznih naroda, koja tvore stalan i nerazorivi repertoire sviju opernih kazališta, zauzimlje Smetanina komična opera ‘Prodana nevjesta’ svoje stalno i častno mjesto u glasbenoj poviesti opere i u kronici mnogog opernog kazališta Europe“ („Hrvatska pozornica“, kazalištni tjednik br. 7, Zagreb, 31. listopada 1943.)

Toliko, u uvodu nastavka spomena davnih osječkih interpreta, poznatih opernih umjetnika koji su tumačili operne (osim glavnih) likove u osječkoj „Prodanoj nevjesti“. To su: Zvonimir Stopić, Ivan Feher, Franc Leskovšek, Petar Kloc, Slobodan Cvetičanin, Vlaho Ljutić, Vinko Gaščić, Atila Bauer, Nikola Stanković, Damir Baković – od muških. A od ženskih interpreta spomenimo: Zdenku Rubinštajn, Slavicu Pfaf – Ivas (1926.-2007.) u čak pet postava: kao Ludmila 1949., 1955., 1958., 1964. i 1973.; Sanju Uroić Ljutić, Blaženku Škorak, Maju Božin, Augustu Janeček-Legradić, Lili Deghenghi, Gitu Šerman-Kopljar, Ceciliju Car i Sanju Čorak.

Atraktivne Esmeralde bile su: Sonja Šagovac, Regina Bajić, Branka Đuraković, Gita Šerman-Kopljar, Ljiljana Tudaković, Ljiljana Čokljat i Snježana Lakotić.

Od njih, svakako najatraktivnije ime je Sonje Šagovac (1923.-2014.) iz prve poslijeratne postave „Prodane nevjeste“ (1946.), koja će kasnije postati eminentna umjetnice bečke Volksopere s titulom počasnog zvanja austrijske komorne pjevačice (Kammersängerin). A ozbiljnije je počela u Osijeku (1945.-1948.) kao dvadesetdvogodišnjakinja…

Potpis ispod fotografije:

PRIZOR IZ DRUGOGA ČINA „PRODANE NEVJESTE“ (1964.).

Dirigent: Lav Mirski. Redateljica: Nada Murat. U sredini: Feliks Ajh (1912.-1980.), Kecal u tri postave. (Arhiva HNK u Osijeku).