20.06.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Gledam mladoga glumca na sceni: on hoće i misli kazalište, ali nije posvema jasno niti što hoće niti kako misli. Neartikuliranost njegova kazališnog izričaja ne dovodi u pitanje njegovu poštenu motiviranost ZA teatar, već dovodi u zabunu gledaoca, u komunikacijskom smislu; htijenje je jedno (pretpostavljeno), a ostvarenje…
Kako vjerovati glumcu koji nije – jasan? Kako razumjeti glumca koji loše, nerazumljivo govori? Kako prihvatiti nezgrapnost glumčeva pada u kojoj ovaj – želeći postići stopostotnu “uvjerljivost“ – bespotrebno udara glavom u kazališne daske (kao da mu glava još neće trebati)?
Mislite da su izmišljena pitanja? Ja ne mislim da jesu. Isto kao što nikada nisam posumnjao u istinitost htijenja svakog tko se opredijelio za zarađivanje kruha u kazalištu i promišljanje životnih vrednota, među ostalim, i kroz „daske koje život znače“. Naša pretpostavka da volimo kazalište podrazumijeva, naime, i povjerenje onima koji, zajedno s nama, hoće „činiti teatar“ (niti to sami mogu, niti to mi možemo, bez njih). To je povjerenje neophodno, jer u protivnom naše bi se sumnje, poput bumeranga, mogle vratiti svome izvorištu.
Ako, dakle, pretpostavimo da je glumac, poglavito mladi, tu, sa svojim poštenjem teatra, te da smo s druge strane i mi tu, s istinitošću naše kazališne potrebe, ostaje da vidimo na koji se način jedan „tehnički“ nesporazum može izbjeći. I da li može?
Odgovor je, sasvim sigurno, potvrdan. Stariji glumci reći će da su to postigli dugotrajnim (često godinama) radom na sebi; ne dopuštanjem sebi da je bilo što „dobro“, toliko dobro da se na tome ne bi još moglo raditi. A radilo se, danju i noću, u svakoj prilici i na svakome mjestu: i u praznoj pokusnoj sali, i u iznajmljenim podstanarskim sobama; kada su „drugi“ bili prisutni, ili kada to nitko nije vidio. „Brušenjem“ sebe na sceni i – za scenu.
Uspješnost (tumačenja, „življenja“ na pozornici i življenja izvan nje) – kao sumarum uloženoga truda i ne malih odricanja – rezultirao je zato današnjom radošću i sigurnošću igranja, za razliku od sputanosti „mladih kolega“ koji su svjesni svojih nedostataka, no koji (unatoč tome) često radije umjesto kakvom (govornom ili scenskom, svejedno) vježbalištu promaknu za prvi – šank. Do nove muke, sljedeće, obostrane: i publike i njih.
Glumac, dok je mlad, ima neiscrpno vrelo mogućnosti da se kreira ne samo kroz likove koje tumači, već i kroz svladavanje „tehničkih“ prepreka; da ta tumačenja budu jednostavnija (nikako: pojednostavljena!), razumljiva, svima bliska. Tek tada njegov će iskaz biti prihvatljiv, a htijenje valjano vrednovano.
U protivnom, naime, mladi bi glumac doista mogao – razbiti glavu!
(Kazalište, Osijek, br. 151, 1. – 15. veljače 1981.)
Na fotografiji:
Ilustracija Ivana Hermana (1937. – 2000.)