Kazališni prisjeti

KLJUČ OD KAZALIŠTA

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

Imao sam svoj ključ od kazališta, točnije: ključ od jedne lože u kazalištu u koju nije mogao nitko osim mog prijatelja Zvonimira Ivkovića i mene. Obojica smo u to vrijeme šašavo zamijenili gimnazijske klupe s učenjem kazališta – Zvonko je prije toga glumio i imao iznimne uspjehe (na predstavu „Kod bijelog konja“ dolazila bi cijela Ružina ulica), a ja sam za zagrebački srednjoškolski „Polet“ ambiciozno prikazivao predstave i – navlačio simpatije i bijes sebi na vrat.

U to sam vrijeme često zatvarao ona vanjska ulazna vrata u Kazalište u Županijskoj ulici, a Ivković je mijenjao „šajbe“ na reflektorima u toj našoj, loži broj 14 u koju bi on dolazio iz prizemlja, s pozornice, a ja sa balkona, onim dugim škriputavim hodnikom koji ste prepoznavali po tome što je uvijek netko kasnio i dolazio onda kada su već otpočeli prvi taktovi uvertire.

Bile su to sjajne godine, s puno (dobrih) premijera, prekrcatim gledalištem, kada je Franjo Horvat, tadašnji šef Propagande, bio najvažnija osoba u kazalištu, jer je jedini mogao pronaći stolicu za nekoga i smjestiti ga na predstavu.

Imati, tada, ključ od kazališta, od „svoje“ lože – značilo je biti povlašten, biti siguran za svoje mjesto u ukupnom događanju i svoj doživljaj onoga čemu se, rekao bih, tako kolektivno vjerovalo i jednako se toliko to i trebalo. Nedvojbeni doprinos tom vremenu, za moje vrlo osobno gledanje, bilo je i dugogodišnje šefovanje „glavne biljeterke“ Lize Šedine, divne osobe koja je na svoj ozbiljno-rezolutni način participirala u značaju i ozbiljnosti kazališta za sve koji rade u teatru ili su mu, tako iskreno i odano, bili naklonjeni.

Danas je, možda, pomalo drukčije. I možda se važne stvari prebacuju negdje drugdje, u kakve tišine bez svjetala pozornice, u svoje sobe s pločama ili radiom… U kakve tuge poput one Arsenove, kad pjeva: „Ja ne ću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite…“

Poručuje to u onoj svojoj lijepoj pjesmi o Ines, koju već dobrano poslije ponoći možete čuti u samoći nekog petka na subotu.

(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

Potpis ispod fotografije:

Zvonimir Ivković i Ljubomir Stanojević (osamdesetih) intendant HNK i njegov pomoćnik i ravnatelj Drame.

Rano jutro puno sunca – posljednji je dan veljače – odvodi me u kazalište, moje jedino pribježište.

U kazalištu čekam, neodređeno, kako to „dođe“…

Zapravo, kazalište je možda jedino mjesto na kojem vrijedi čekati, nekoga ili nešto; i biti uvjeren kako to ima smisla, kako je sve moguće, kako će se veljača ćaskom prometnuti u ožujak, a to već znači više sunca i onih dragih malih radovanja koja dođu tako u naletu, i traju tu među starim kulisama i zavjesama punim rupa (publika to ne vidi) iza kojih se skrivaju Hamleti naših dana, s jednakim problemima koje je imao i Alliger, posljednji tumač lika nesretnoga danskog kraljevića na osječkoj sceni – pedesetih.

Nigdje se, ustvari, tako uporno, i s tolikim skrivenim nadama ne čeka kao u kazalištu. Kazališni su ljudi najveći čekači na svijetu; čekaju se uloge, mladi čekaju svoju šansu, stari – odsjaje vremena u kojima su bogato bili, punih razapetih jedara sebe.

Svi čekaju.

U kazalištu se čekaju ljubavi. One koje nastaju i nestaju, koje traju i ostaju, koje jesu ili ih srce malo izmišlja. One prave ljubavi kada se negdje u blizini pozornice ostane sm poslije predstave u pogašena svjetla, kada se ne može pobjeći od sebe glumca spram sebe gledatelja, a ono Hamletovo „Ostalo je šutnja“ visi u zraku kao pitanje na koje se odgovor dobiva tek poslije mnogih odgonetki.

Eh, te ljubavi, ljubavi…

Kroz čekanja prolaze godine, životi. Stari će glumci ispričati koje uloge nisu odigrali i nikada ih više ne će odigrati; više ne će imati vremena, prošlo je…Mladi će pak tugovati za neodigranim Romeima – baš se u to vrijeme, „njihovo vrijeme“, baš se tih godina popravljala kazališna zgrada, nije bilo gledališta, „repertoarne politike“, ansambl je bio krnj…

A godine prolaze.

U kazalištu se vječito čeka.

Čekaju se ljubavi. Čekaju se prijatelji na votku, oni koji rijetko dolaze ali su zapravo uvijek tu i nikada se i nikamo nisu udaljavali – ti pjesnici sebe, što se (neopravdano) uvijek osjećaju pomalo tuđe pred svjetlima scene i njihovim značenjima koja nisu drugo do život što ga i sami žive…

Ljubomir Stanojević

(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

Potpis ispod fotografije:

Amand Alliger (1904. – 1990.) glumac i redatelj: gledalište osječkoga HNK (crtež)

Toliko sam puta bio sâm u kazalištu, u ponoć i poslije ponoći, i dugo tako u noć, s tišinom.

Što mislite – kako spava kazalište?

Kad tišina uzmakne svemu, u „avetno doba ponoći“, kako kaže moj prijatelj Hamlet, sa zidova gledaju samo stari portreti – nasmijanih mladih ili mlađih ljudi, svečano odjevenih za poziranje, ili pak kostimiranih i maskiranih u kakvoj roli.

Tih sam noći neobično volio te tihe sentimentalne razgovore s njima, kad njihovi pogledi toliko govore, a moja šutnja postaje dosljedna noćnom miru.

Kazalište spava čudno. Hodnicima ponegdje prosijava žućkasto svjetlo što izvana dolazi kroz neki prozor ili vrata balkona. Pa se to opet izmjenjuje s mrakom kao u rogu u onim dijelovima hodnika koji nemaju nikakva dodira s „vanjskim svijetom.“

Kazalište u ponoć i poslije ponoći spava najnevinijim snom, poput djeteta. Drame su prošle, glumci su skinuli šminku i ostavili maske, gledaoci su ponijeli uzbuđenja kući ili na neku terevenku ako im je bilo rano spavati.

Kazalište ima svoj ritam spavanja kao i ljudi. Kancelarije, hodnici, prostorije za pokuse, klaviri, kazališni bife, polegnuti kontrabasi – sve su to rekviziti jednog sna u kojem je kazalište glavni glumac, bez publike.

Da se ne rastuži, tom snu, i tom kazalištu – pljeskao sam iz srca.

Ljubomir Stanojević

(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

Glumac Milorad Aćimović (1875. – 1956.) na uljanome portretu (1947.) slikara i osječkoga scenografa Antuna Žunića (1914. – 1999.)