25.07.2024

KAD SE POBJEDNIČKI DOJMOVI SLEGNU…
Vladimir Piskunov: Za mene je čista radost dirigirati
– Uvijek je avantura sudjelovati na natjecanju – pripremiti traženi program, putovati, upoznati orkestar i ostale sudionike. Vrlo je uzbudljivo i izazovno u isto vrijeme. „Concurso de direccion cesario plaza“ održan se krajem lipnja u sunčanoj Španjolskoj – Quart de Poblet, Valencia. Na online audicijama odabrano je 10 kandidata za nastup uživo s orkestrom. Sve je bilo vrlo dobro organizirano, a atmosfera je bila prijateljska i kreativna – komentirao nam je maestro Vladimir Piskunov osvojenu prvu nagradu na dirigentskom natjecanju.
Iza svega su i emocije, pod dojmom kojih je naš maestro bio i prije, tijekom, ali i poslije natjecanja. Oduševljenje je, kaže, počelo već dolaskom u Španjolsku, jer je orkestar bio jako dobro pripremljen i bilo je super raditi s njima. Jako se veseli ponovnom susretu s njima u sljedećoj sezoni kao gostujući dirigent!
– Na natjecanju su bile tri obvezne skladbe koje je trebalo dirigirati ravnajući simfonijskim orkestrom. Jedno je djelo bilo novo za mene i ostale sudionike – djelo suvremenog španjolskog skladatelja Josea Oriole, “El jardin des hesperides”. Druga dva djela su mi jedna od najdražih svih vremena – “Rimski borovi” Ottorina Respighija i uvertira iz Mozartove “Čarobne frule”. Za mene je čista radost dirigirati ovom glazbom i bilo mi je drago podijeliti svoje emocije s publikom – zadovoljan je maestro Piskunov, a cijeli se HNK u Osijeku ponosi njime i njegovim uspjehom!
27.06.2024

PAVLE BLAŽEK
Piše: Ljubomir Stanojević©
Istaknuti osječki kulturni djelatnik – profesor, ravnatelj u kulturi, književnik, kazališni kritičar – Pavle Blažek (Kruševica kraj Slavonskog Šamca, 17. lipnja 1930. – Osijek, 9. prosinca 1988.) prije svega bio je i ostao – pjesnik.
NOĆ
Ti i ne slutiš da u daljinama živim
I da i večeras promatram nebo zvjezdano,
Da duh moj traje u snovima sivim
I da je daleko polje moje rascvjetano.
Iz nepoznatog dopire glazba kasnoga ljeta:
Harmonika dočarava ugođaj lepršavosti,
A ja u smiraju uznemirenoga svijeta
Bilježim svoj zapis o izgubljenoj nježnosti.
I u ovom nepoznatom svijetu život teče,
Rasplinjuju se u groznici noćni minuti,
U ovo svečano i meni samo znano veče
Još uvijek postojim kao cvijet otkinuti.
Pavle Blažek
Bio je istinski neimar ovih prostora, entuzijast i čovjek časna integriteta, koji je zadužio (ne samo) osječku kulturu.
Kao pjesnik, dramski autor, pedagog, kazališni kritičar i znanstvenik, nezaobilazno je ime kojega se s tugom, i poštovanjem, i danas sjećamo.
Albina Jakić: portret Pavla Blažeka
18.03.2024

Maestro Vladimir Piskunov, ravna Mozartovim “Requiemom” u Đakovu i Osijeku: Zaista vjerujem da glazba ovaj svijet čini boljim mjestom
* Ovo je djelo izuzetno popularno, čak i među ljudima koji klasičnu glazbu ne slušaju redovito ili često. Što ga čini tako zanimljivim? Osim misterija oko dovršetka.
– Mislim da je upravo obrnuto: misterij okružuje “Requiem”, jer ova glazba duboko dotiče neke skrivene dijelove naše duše, našega uma. Čak i nakon što jednom čujete Requiem, nikada nećete zaboraviti dojam koji je ostavio na vas.
* Koliko je djelo atraktivno za izvođenje za glazbenike – vokalne i instrumentalne?
– Govoreći o tajnovitosti, Mozartov “Requiem” ima neku privlačnu snagu zbog koje glazbenici požele biti dijelom njegove izvedbe, dijelom njegovih sakramenata.
* Koliko je djelo zahtjevno za umjetnike, za zbor, soliste i orkestar?
– Mozartov “Requiem” vrlo je zahtjevno djelo. Svaka skupina glazbenika – orkestar, zbor i solisti – ima svoje izazove. No, najvažnije je stvoriti jedan veliki organski ansambl koji će osjetiti i podijeliti svu ljepotu i strast ove glazbe.
* S obzirom na to da se radi o rekvijemu (misi zadušnici), pretpostavljam da je prikladnije izvoditi ga u crkvi, nego u kazalištu ili nekoj koncertnoj dvorani, zbog atmosfere?
– S glazbenoga stajališta, ne mogu reći gdje bi bilo najbolje izvesti “Requiem”- u kazalištu, koncertnoj dvorani ili u crkvi. Ipak, odavanje počasti kanonima žanra, njegovoj povezanosti s tradicijama katoličke crkve i religioznim tekstom, izvođenje “Requiema” u crkvi stvara jedinstvenu, neponovljivu atmosferu. Osjećaj je gotovo poput putovanja kroz vrijeme i mjesto. Posebno je to što “Requiem” izvodimo prije Velikog tjedna, jer to izvedbi daje još dublje, sveto značenje.
* Što ovo djelo čini genijalnim u usporedbi s drugim sličnim djelima?
– To nije matematika, ne postoji formula kako dotaknuti ljudska srca. Sve što možemo učiniti je čuvati takva remek-djela, slušati svaku notu dok ju izvodimo i dijeliti snagu “Requiema” s publikom.
* Mnogo se govori o duhovnoj strani ovog djela. Koliko to danas ima značenja?
– Vjerujem da je duhovna strana nešto do čega nam je svima stalo, ali nije za svakoga isto. Ponekad nije lako pronaći smisao, ali mislim da je prvi korak pogledati u sebe, vidjeti nešto što će ti pomoći pronaći svoj put, postati bolja osoba. Zaista vjerujem da glazba ovaj svijet čini boljim mjestom.
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
22.02.2024

GITA ŠERMAN-KOPLJAR (uz 15. obljetnicu smrti)

Piše: Ljubomir Stanojević©

 

U Osijeku je 25. veljače 2009. preminula, a zadnjeg dana tog inače karnevalskog mjeseca pokopana, uz dolični ispraćaj na Groblju s. Ane, poznata pjevačica, kazališna i filmska umjetnica Gita Šerman-Kopljar.

 

Rođena je u Osijeku 1930. gdje je pohađala Muzičku školu. Maestro Lav Mirski doveo ju je u Hrvatsko narodno kazalište kojem je ostala vjerna cijelu svoju karijeru. Četiri godine, kao mlada pjevačica, bila je solistica Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci.

 

U HNK u Osijeku bila je solistica opere, operete i mjuzikla, ali i vrsna dramska glumica. Njezino tumačenje Brechtove „Majke Hrabrost“ ostalo je upamćeno kao vrhunska kreacija usporediva s onom Helene Weigel u Berlinu. Posljednja tumačenja Gite Šerman-Kopljar u osječkom HNK-u bila su Mici, kitničarka u mjuziklu Branka Mihaljevića „Osječki karusel“ i Kornelija, u Albinijevoj opereti „Barun Trenk“, 2000. godine.

 

Sjećajući se Čehovljeva naputka o ljepoti (u „Ujaku Vanji“), koja mora biti i tjelesna i duhovna, jer samo tada zrači istinitošću, prva je asocijacija na smrt velike osječke i hrvatske kazališne umjetnice. Kažem kazališne umjetnice, jer bi se o svakom segmentu te odrednice – kad je o Giti riječ – moglo posebice pisati: o vrsnoj opernoj i operetnoj umjetnici te osobito o njezinim impresivnim nastupima u mjuziklima. Dakako, Gita je jednako zapažena – iako, čini mi se, ponešto zaboravljena – i kao dramska glumica.

 

(nastavlja se)

 

Potpis ispod fotografije:

OPERNA I OPERETNA SOLISTICA I DRAMSKA GLUMICA: Gita Šerman-Kopljar (1930.-2009.)

03.11.2023

Bili smo na premijeri predstave ‘Jom Kipur ili pomirenje’. Šalje nikad aktualniju i precizniju poruku da je rat poraz za sve
Redatelj Mesarić je prepoznao intrigantnu ponudu autorice Šojat i ostvario snažno teatarsko polje.

 

Bijelo usijanje na sceni: prozirni paravani kao da su od bolničkih zavoja, bijeli kreveti i ordinacijski stolovi, plahte… Pozadinu zatvaraju golemi bijeli prozori kroz koje se nazire pastoralni perivoj (scenografija Miljenka Sekulića izvrsno priziva Thomas Mannovsku atmosferu sanatorija) pod spokojnim plavetnim nebom.

Šizofrena, pišteća flauta proizvodi raštimane tonove “Lijepe naše”, a šef sanatorija, mladi stranački kadar i cinik (odlični Nikola Radoš) mikrofonom objavljuje: “Dobro jutro, svima.” U taj notorni psiho-ritual dovode razjarenog, pomahnitalog antiheroja Josipa, sapetog u dugu luđačku košulju boje pijeska (nadahnuta kostimografija Katarine Radošević Galić) koja više pripada vremenu De Sadeovskih ludara.

Veteran se rasprsnuo, pomahnitao od boli i nemoći (sve te signale Ivan Ćaćić šalje već u prvoj pojavi) i trebalo bi ga sastaviti. Državi, naime, trebaju androidi i učinit će sve za njihov remont. Tako počinje predstava “Jom Kipur ili pomirenje”, rađena prema romanu Ivane Šojat, čijom je praizvedbom redatelj Želimir Mesarić u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku obilježio svoj 50-godišnji umjetnički maraton.

Crno-bijela slika o ratu

 

Bogate slojeve gradi Ivana Šojat u romanu “Jom Kipur” (Fraktura, 2014.), ne zastajući ni trena u jednodimenzionalnom kadru crno-bijele slike o ratu, pobjednicima i poraženima. Rat je poraz za sve, a mržnja je smrtonosni otpad koji se luđački reciklira. Ta se toksična istina u “Jom Kipuru” čita kao na dlanu. Iz te je platforme autorica pošla u porodična naličja, u destrukciju iza kućnih zidova koja stišanije, a strašnije ječi nego frontovske salve.

Bavi se i ksenofobnim pravilima zagađenog društva koja niču već u osnovnim školama, ili onom najgorom, društveno prihvatljivom svakodnevnom mizoginijom. Svu tu intrigantnu autoričinu ponudu redatelj Mesarić je prepoznao i ostvario kao snažno teatarsko polje koje će u maniri kronike postaviti ozbiljna pitanja društvene zabrinutosti.

Izvrsno dramatiziran roman

 

Uz Mesarićevu suradnju, Maja Gregl je izvrsno dramatizirala roman, postavivši montažni filmski obrazac priče, gonjen stalnim flashbackovima i pretapajućim prizorima. Jaku praktičnu suradnju u transformaciji proznog u dramsko tkivo pružila je i dramaturginja Ivana Klaić, tako da se Mesarićeva redateljska metoda mogla punkorvno realizirati. Ona se sastoji u gotovo paradoksalnim, a sinkronim putevima. Puno je tu epskih redateljskih gesti (uz ekspresivnu koreografiju Vuka Ognjenovića, projekcije Josipa Grizbahera i svjetlosni dizajn Tomislava Kobije) koje idu od potmulog realizma do nadrealnih primjesa (ozvučenih glazbom Igora Valerija).

Ali Mesarić niti jednim režijskim postupkom nije zagušio glumačku moć i ishodišno srce predstave. Zato uz redateljsko filigransko ohrabrivanje, predstavu armiraju vibrantne glumačke sudbine, nesebično ugrađene u potragu za sićušnim sjemenjem društvene i ljudske katarze.

Vodeći dvojac u timu ostvario je dugo putovanje u svjetlo. Ivan Ćaćić u dimenzijama veterana izgubljenih iluzija nalazi raskošne prostore za svoj autentični izraz. On je divlji barbarogenij koji jedva obuzdava naslijeđenu nasilnu muškaračku ćud, ali i pravednički gnjevan lumpenproleter. Njegovi emotivni džepovi ranjene duše (jedan od vrhunaca predstave je izvođenje parafraze kultne antiratovske balade “Where Have All the Flowers Gone” uz podjetinjenu pratnju mrtvih duša), smjenjuju se sa istjerivanjem demona ili stuporom posvemašnje rezignacije.

O glumačkom ansamblu

Duško Modrinić posvećeno se kretao svim silnicama koje obilježavaju psihijatra Grgura, postajući smireni Josipov ispovjednik, ali i onaj čiji će unutarnji ožiljci često za stolom obrtati uloge. Posvojeni dječak, očigledno zlostavljan zbog romskog porijekla, skrajnut od sistema kojemu ne trebaju tankoćutni vidari duša. Marginalac i usamljenik nesiguran u ljubavi.

Matea Grabić Ćaćić kao Dubravka je pravom mjerom osjetila njezine rastrzanosti – od želje za smirajem u Josipovom naručju do odbačenosti jer je po regulama društva, nacije i porodice “izdala” očekivanu ulogu žene. Anita Schmidt (Ružica, Josipova majka) na licu stvara proplamsjaje zlostavljane žene koja radi sina trpi demone muževog terora.

Davor Panić u dvostrukoj ulozi Josipova djeda i oca djeluje kao neki tamni druid obiteljske nesreće. Izvrsno je istražena pritajena sadistička gesta u sanatorijskoj sestri Ani kako je gradi Antonija Pintarić. Jasna Odorčić u Magdaleni, Grgurovoj pomajci, prepoznaje nemoć skorojevićevske praznine. Mateja Tustanovski potresna je u minijaturi slomljene Mandice a proračunata kao susjeda Ksenija. Njima se pouzdanom igrom pridružuju Ljiljana Krička Mitrović (baka Marija), Mirko Ilibašić (bolničar Ante), Matko Duvnjak Jović (Crni) i Dominik Karaula (Krešo).

‘Dobro jutro, svima’

 

Kontekst u kojem je nastajala predstava “Jom Kipur ili pomirenje” nije mogao biti drastičniji, niti, nažalost, pogodniji za punoću njezinih pitanja. Pokolji nevinih, ponajviše djece, u najnovijem izraelsko-palestinskom ratu i trajno stanje rata u Ukrajini kao mučni punktovi neproglašenog trećeg svjetskog rata.

Na domaćem planu, u zemlji Demonliji, neviđen prezir i oholost vladajuće fukare (zaogrnute mitomanijom) prema obespravljenima, ili najnovije plakatiranje ustašoida baš usred Vukovara… Dobro jutro, svima.

Izvor: Telegram.hr

Newsletter