U Udovicama se sve događa prirodno i površno. U prvom je dijelu ova prirodnost vidljiva u slici trivijalne smrti. Smrt prestaje biti opasna i strašna, primjećuje se kretanje u smjeru groteskne interpretacije drame; riječju, tema Smrti je u Udovicama prikazana tako da spaja komične elemente, na trenutke bezbrižne i banalne, začinjene ruganjem i autoironijom upravo s motivom smrti. Događaji koje Mrożek predstavlja govore o napetosti skrivenoj pod maskom banalnosti i trivijalnosti, možda i predosjećanja tragičnog puknuća koje se nazire ispod šarene kavanske scenerije, ali i istovremeno banaliziranje onoga što je uzvišeno i pokazuje krhko i podlo ljudsko stanje. Kod Mrożeka nema jeze, postoji vizija komične groteske koja zastrašuje apsurdnošću poludjelog svijeta u kojem Smrt i vrijeme kao da ne uspijevaju izazvati nikakav dublji metafizički nemir. Gospoda jureći u plesu dance macabre kao da nemaju svijest svog kraja, njihove su smrti slučajne i glupe.
Sławomir Mrożek
UDOVICE
(Wdowy)
drama u jednom činu
Prevoditelj Pero Mioč
Redatelji scenograf Jasmin Novljaković
Suradnik scenografa Davor Molnar
Kostimografkinja i scenski pokret Jasminka Petek Krapljan
Skladatelj Igor Valeri
Oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia
PODJELA:
UDOVICA PRVA Matea Grabić Ćaćić
UDOVICA DRUGA Ivana Soldo Čabraja
UDOVICA TREĆA Ivana Gudelj Tešija
GOSPODIN PRVI Antonio Jakupčević
GOSPODIN DRUGI Aljoša Čepl
KONOBAR Miroslav Čabraja
Rukovoditelj Tehnike i voditelj pozornice Mato Ivić
Voditeljica maskersko-vlasuljarske radionice Ružica Miler
Voditelj rasvjete Tomislav Kobia
Voditelj tona Davorin Toth
Slikar izvođač Leon Landeka
Dekor i scenska oprema izrađeni u radionici HNK pod vodstvom Željka Jurića.
Kostimi izrađeni u krojačkoj radionici HNK pod vodstvom Gordane Jurković.
Inspicijent Eduard Srčnik
Šaptačica Katarina Milićević Drahotuski
Projekt Osječko-baranjske županije Žene u crvenom
Svečana izvedba
5. veljače 2021.
Premijera
Građanska pretplata
6. veljače 2021.
Ima ljudi koji vam se u pobratimstvu duša zavuku kod kožu, ljudi koje vrijeme ne narušava, nego njihovu srcu i duši daje zoriti do voća čijom se dobrotom slade mnogi – sretni što im je udijeljen blagoslov istodobnog postojanja s takvim čovjekom.
Davor Panić je na scenu HNK u Osijeku prvi put stupio 5. studenog 1980. u „Macbethu“, u ulozi Mladog Siwarda. Vjerojatno nesvjestan koliko suigra scene i glumca, likova i njihova utjelovitelja mijenja oba aktera, ali sigurno od samoga početka iskren i predan, ozbiljan u spoznaji kolika je odgovornost glumca prema liku čija konačna sudbina zapravo ne ovisi o autoru, nego o onome koji mu podaje krv, meso i glas…
Davor Panić prvenstveno je velik čovjek, uvijek tinjava žeravica teatra koji nam je dom. Zato suštinski ne sumnjam da je nakon niza sjajnih uloga Rogožina, ujaka Vanje, Strossmayera, starog Karenjina, djeda iz Emeta uloga Lakaja Firsa u Čehovljevu „Višnjiku“ simbolika sažeta u čovjeka koji šutke prati sudbinu mjesta od kojega se ne može odmaknuti, koje mu je poslanje.
Njegovo HNK u Osijeku zato s ponosom obilježava Davorovih i naših zajedničkih 40 godina na sceni…
Varavo je s glumcima – kad ih zazovete imenom, u misli vam nikad ne dolaze sami, nego za sobom u špaliru, kao vrtićku djecu na izlet, povedu sve likove koje su utjelovili, glasom im podali Riječ, svojim tijelom pravo na postojanje…
Sandra Lončarić na samome je porubu minule godine stekla status dramske nacionalne prvakinje, naša Sandra koja je maestralno utjelovila Shakespearovu Portziju i Juliju, Krležinu Bobočku, Čehovljevu Mašu i višnjičku Ranjevsku, Tolstojevu Anu Karenjinu nakon koje smo dugo plakali, Kozarčevu Tenu, Petričevićevu Adelu Deszathy, unterstadtsku Katarinu Pavković, Schillerovu Mariju Stuart… naša velika, talentirana Sandra, umjetnica bez zadrške, punokrvna glumica vazda predana zavjetu da s poštovanjem, bez fige u džepu utjelovi rođene bez tijela, podari jasan, dojmljiv glas onima koji rođeni su iz slova, tako naša Sandra Lončarić na koju smo dugo već ponosni, koja s pravom je zaslužila status nacionalne dramske prvakinje…
Njezino Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku