Novosti

Dječak koji je govorio Bogu – Andrija Tunjić – kritika

26.04.2021.

Impresivna freska o zlu

 

Živimo epohu u kojoj suvremeni čovjek sumnja da postoji razlika između dobra i zla. Što je toj dvojbi prethodilo, neprolaznost zla ili relativizacija zla? Prava ili izmišljena istina o zlu? Je li za to kriv relativizam koji se ustoličio kao kriterij ili je možda odgovoran individualizam kao pravo pojedinca na slobodnu interpretaciju istine? Brojna su pitanja koja suvremenog, globaliziranog čovjeka stavljaju pred izbor bez izbora. Na takva pitanja pokušava odgovoriti dramska freska Dječak koji je govorio Bogu, nastala po romanu Damira Mađarića, u dramatizaciji i režiji slovenskog redatelja Sama M. Streleca, praizvedena 9. travnja na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.

U istoimenom romanu objavljenu 2010.– naklada Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici – Mađarić kroz patnju dvanaestogodišnjeg dječaka Emanuela i tragičnu sudbinu njegove židovske obitelji identificira zlo i zločine Drugoga svjetskog rata te ukazuje na neprolaznost i univerzalnost zla. Nakon Unterstadta i 260 danaDječak koji je govorio Bogu treća je predstava osječkog HNK-a koja na svojevrstan način zaokružuje trilogiju zla i uvelike problematizira posljedice Drugoga svjetskog i Domovinskog rata na prostorima Slavonije i bivše Jugoslavije.

Dječak koji je govorio Bogu drama je o dječaku „kojemu je ukraden život“, a događa se u praskozorje Drugoga svjetskog rata u nekom provincijskom slavonskom gradiću gdje dječakova obitelj živi materijalno natprosječnim životom; otac je uspješan trgovac stokom, majka kućanica i ljubiteljica umjetnosti, djed i baka vlasnici trgovine… Zlo rata najavi putujući glumac Leon Federbaum, zbog kojega Emanuel poželi biti glumac. Dječakova obitelj nastoji ostati izvan svega sve dok majka i otac ne skončaju zaklani, on u školi maltretiran, a djedu oteta imovina.

Prije nego što završi u logoru djed unuka sakrije u ormar s dvostrukim dnom, no pri pokušaju bijega vlakom prodavačica karata dječaka prijavi nacistima, koji ga odvode u logor Danica, gdje svjedoči ubojstvu djeda i bake. Završi u Auschwitzu, gdje pri razvrstavanju na one koji odmah budu ubijeni i one kojima je nakratko produžen život kaže da je glumac. Kao glumac dospije u logorsku glumačku družinu Werther, “vlasništvo” zaljubljenika u Shakespearea i Goethea, ljubitelja kazališta smrti, logorskog glavešine Otta Molla.

Nakon izvedbe drama Romeo i Julija i San Ivanjske noći Moll ubije glumce tih predstava, osim Emanuela, koji mora izvesti Goetheova Fausta, „od prve pa do neke stranice, dok ne pogriješi …. a kada pogriješi riječ ili stih, onda nastupam i ja osobno, pa zabava postaje zanimljivija“, kaže Moll. Ali kako Emanuel ni jednom ne pogriješi, Moll i prisutni na “predstavi” pucaju u Emanuela ne uspijevajući ga ubiti jer on…

Roman i predstava počinju piščevim ispraćajem žene i djece na more. Oni ga ostavljaju kako bi nakon godinu dana nešto napisao. Društvo mu prave mačak i pas, koji ga jednoga dana odvede do napuštena ormara u kojem pisac pronađe Emanuelov dnevnik, što rješava problem njegova pisanja i rastvori Emanuelovu dramu.

Redatelj Strelec u dramatizaciju upisuje mefistofelovski motiv, dva dječaka, Dobroga i Lošega, čime usložnjava strukturu drame i predstave, koju realizira kao dramu u drami. Kako bi je što više aktualizirao i osuvremenio, na pozornicu smješta televizijski ekran na kojemu se sve vrijeme predstave vrte filmovi autoutrka. No, umjesto željenog kontrasta, koji bi istaknuo bešćutnost suvremenog svjetonazora, u prvih pola sata predstava je “mrtva”.

Na sreću, nakon tih pola sata nepotrebna mrtvila, predstava kreativno raste. Režija logično i ritmički slijedi radnju koja rastvara tragične prostore drame u kojima glumci uvjerljivo kreiraju i žive dramu dječaka i dramske sudbine ostalih protagonista i antagonista te dramske freske. U srazu nemoći žrtava i erupciji zla eksplodira nevjerojatna kreativnost. Sve se stubokom mijenja; nestaju suvišni dramaturški zahvati, glumci više nisu nesigurni izvođači teksta koji ih se ne tiče, nego uistinu žive sudbine likova koje glume, postali su oni sami. I to bez ikakva napora. Pred publikom se odvija veličanstvena predstava u kojoj nitko nije loš, nego je svatko odličan koliko je vrstan sveukupni dojam predstave. I publika je postala dio predstave; vidi, osjeća, živi i prepoznaje dubinu zla i nevinost žrtava zla.

Bio je užitak gledati i osjećati zajedništvo glumaca-logoraša u prizoru putovanja vlaka u logor. Nevjerojatna lakoća i fleksibilnost tijela u vagonu, dramatičnost i strah neizvjesnosti, tiskanje i oslobađanje tijela do nevjerojatne lepršavosti koja je istodobno osjećala blizinu logora i strah, život i smrt. U toj “vagonskoj” stilizaciji – koreografkinja Maja Huber – sve je bilo fantastično iznijansirano i beskrajno uvjerljivo, dostojno arhetipskih dosega grčke tragedije. Na to su se redateljski i glumački nadovezale scene u logoru, koje su atmosferom i glumačkom izvedbom funkcionirale besprijekorno. Vrsni su bili fašisti: Armin Ćatić (Moll), Vjekoslav Janković (dr. Bruner), Lino Brozić, Ivan Simon, a jednako uvjerljive sve žrtve glumačke družine. Najviše je pokazao izvrsni Antonio Jakupčević, koji je patnje i stradanje Emanuela dočarao psihološki nijansirano i glumački uvjerljivo.

Sve u svemu, redatelj Strelec i osječki HNK unatoč pandemiji ostvarili su odličnu ansambl-predstavu impresivne glumačke izvedbe.

Andrija Tunjić, Matica hrvatska

23.4.2021

Moglo bi vas zanimati

Newsletter