Novosti

(Zagvozd, 5. ožujka 1932. – Osijek, 22. veljače 1992.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Trideset godina prošlo je od iznenadne i prerane smrti osječkog pjesnika, sveučilišnog profesora i teatrologa dr. Dragana Mucića, kojeg se i danas sjećamo s nježnošću i poštovanjem. Minulo je i gotovo šest desetljeća od objave njegove (druge) knjige stihova „Čovjek, ptice i zvijezde“ (Matica hrvatska, Pododbor Osijek, 1964.)

Zaljubljenik u Osijek i Slavoniju, tankoćutni lirik ugradio je sebe u sve kulturne pore Grada plijeneći samozatajnošću i ogromnom, poticajnom energijom.

Bio je sustavni istražitelj osječke kazališne prošlosti, a monografijom „Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907.“ (Osijek, 1967.) i doktorskom disertacijom o osječkom HNK-u do Drugoga svjetskog rata (naknadno objavljenom: „Prvih četrdeset godina“. Urednica Sanja Nikčević; priređivačica teksta Dubravka Smajić, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2010.) utro je put daljnjim istraživanjima i valorizaciji „druge hrvatske pozornice.“

Mi, koji mu bijasmo prijateljima, i danas ćutimo njegovo nedostajanje. Ipak, svojom poezijom Pjesnik (i teatrolog) još živi.

SLAVONIJI

Ja sam svoje snove davno vjetru dao

da ih nosi širom slavonske ravnice;

tajne mojih snova znade samo vjetar,

čežnju moje duše znadu samo ptice.

Travama i lišću šaptao sam tajne,

pod brezama snenim sanjao o sreći;

ja sam davno sebe Slavoniji dao

u njedrima njenim da postanem veći.

U tišini polja žive moji snovi,

i u svakom klasu živi dio mene.

O, mene su puni nad ravnicom jablanovi,

i o meni šapću sve breze zelene.

Pa kad opet pođem niz drumove znane

i zaspe me smijehom taj beskraj ravnica,

vratit će mi vjetar sve protekle dane

i sebe ću naći u pjevanju ptica.

Ja sam svoje snove davno vjetru dao

da ih nosi širom slavonske ravnice;

tajne mojih snova znade samo vjetar,

čežnju moje duše znadu samo ptice.

Dragan Mucić