Novosti

Piše: Drago Kekanović*

U dosadi zimskih večeri, neki Mladić (tako ćemo ga zvati) upita svog prijatelja: „Hoćemo li u kazalište?“. Davala se neka repriza po dvocifreni put. Mladićev prijatelj ispričao se televizijskim programom – „koji večeras i nije tako sjajan, no kamera će već otkriti nešto novo i zanimljivo…“.

Junak naše priče krenuo je dalje; drugom njegovom poznaniku, kojeg je sreo, bi lijeno izlaziti iz „tople sobe“. „Morao bih se malo podšišati, jer me ‘starci’ ovakvog neće pustiti… A zatim, bijela košulja, kravata, čekanje pretposljednjeg tramvaja – sve me to, pravo da ti kažem, pomalo nervira… Nego, ako hoćeš da čuješ, nabavio sam nove ploče…“.

Trećeg znanca Mladić je otkrio pred kinom, kako od preprodavača kupuje kartu po dvostrukoj cijeni. „Znam, kaubojski filmovi su svi na isti ‘kalup’ – rekao mu je ovaj – pa ipak, ovdje se osjećam nekako više domaće… A kazalište? Drugačije je to tamo…“.

Pokoleban izjavama svojih prijatelja, naš junak nije više insistirao, već se i sam zapitao: što učiniti u ovakvoj situaciji. I tko je kriv, što je ova priča dalje išla sljedećim tokom: repertoari, koji i dalje njeguju zastarjele forme teatra (naročito u manjim kazališnim kućama, koje kao da se plaše postaviti avangardnije djelo), naša kulturna politika, koja u cjelini ne pruža dovoljno mogućnosti sagledavanja i izdiferenciranja današnjeg vremena, djela, koja su – u plemenitoj namjeri da govore o svijetu i ljudima, i u nemogućnosti pronalaženja adekvatnog današnjeg jezika – stvorila izvjestan zamor kod gledalaca…

Sve to rezultira time, da ćemo mladog čovjeka danas prije naći na svakom drugom mjestu, no u kazalištu. Tu se on ne pojavljuje, ne u onolikoj mjeri u kojoj bi to trebalo.

Mladi ljudi nisu niti bezosjećajni, niti nezainteresirani – naprotiv – meni se čini da su i suviše preokupirani ovim realnim svijetom, u kojem nema (ili ima u vrlo, vrlo maloj mjeri) mjesta za romantične junake i događanja – čitav jedan repertoarni profil kakav nam pružaju poneki teatri. A mladi – hoće svoje junake na sceni, svoj svijet, koji je – i za nas i za njih – jedno veliko i nedovoljno ispitano DANAS.

Svakako, da značajno mjesto tu zauzimaju i naši suvremeni dramski pisci, jer samo oni mogu dati ono na čemu smo u ovom napisu insistirali.

Oni koji i dalje njeguju ustaljenje kazališne forme, zastupaju u stvari sebe. No, mora nam biti jasno, da je takvih gledalaca sve manje u dvoranama. Oni odlaze, a da pri tom nitko ne vodi brigu o onima koji upravo sjedaju na njihova mjesta. Treba znati da to nisu isti ljudi, isti pogledi nisu usmjereni na ono što se na sceni događa – naprotiv – pogledi su se (a to je i sasvim prirodno) izmijenili. Hoćemo li i njima još desetak godina prikazivati komade koji nisu – njihovi?!

Do nas tek sada stižu, kvantitetno i kvalitetno, djela avangardnih autora, koji u određenoj epohi suvremenog kazališta već gotovo predstavljaju – klasiku. Kada budete gledali neku od predstava tih komada, u dvorani ćete naći i Mladića i njegove prijatelje iz ove priče. Oni će doći, u to sam uvjeren. I ne zamjerite im na uskim hlačama i džemperima.

Budimo sretni što su tu, napokon tu!

Uvodnik lista „Kazalište“ br. 11/1967.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

*Suvremeni hrvatski književnik Drago Kekanović, pjesnik, prozaist, dramatičar školovao se u Osijeku (gdje je potekao iz čuvene književne radionice Dejana Rebića) i Zagrebu. Dugogodišnji je dramatrug Dramskog programa Hrvatske televizije, a s osječkim HNK-om i Miniteatrom surađivao je, u više navrata, kao autor i autor dramatizacija. Tekst koji objavljujemo napisao je kao (ni)20-godišnji student Filozofskog fakulteta u Zagrebu.