25.11.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Četrdeset je godina prošlo od smrti redatelja i čuvenog profesora Kazališne akademije dr. Huga Klajna (Vukovar, 30. rujna 1894. – Beograd, 2. prosinca 1981.). Bio je neuropsihijatar i psihoanalitičar (studirao je u Beču kod Sigmunda Freuda). Posvetivši se režiji poslije Drugoga svjetskog rata, najdosljednije je provodio Sistem Stanislavskog i ujedno koristio iskustvo u oblasti psihoanalize.
Bio je jedan od najboljih poznavatelja Shakespearea čija je djela i prevodio. Autor je udžbenika „Osnovni problemi režije“, knjige kazališnih kritika „Život dvočasovni“, „Pojave i problemi suvremenog kazališta“ i dr.
Surađivao je u listu „Kazalište“, iz čijeg prvog broja (1/1965.) prenosimo dijelove teksta objavljenog u izvornoj, ekavskoj varijanti (tada zajedničkog, hrvatsko-srpskog jezika), a za ovu prigodu prevedena na hrvatski jezik.
KAZALIŠTE I JA
Pitam se, jesam li se uopće nekad opredijelio za kazalište?
A u tome što je kazalište za mene postalo, i ostalo predmet jedne trajne i duboke ljubavi, ali više predmet mog divljenja i proučavanja nego smjelog osvajanja, u tome je osječki teatar vjerojatno odigrao, ako ne presudnu, onda zacijelo značajnu ulogu. Evo kako je to bilo:
Uskoro poslije svog osnivanja, negdje oko 1909., osječko kazalište gostovalo je u Vukovaru sa Ogrizovićevom „Hasanaginicom“, u režiji, koliko se sjećam, Josipa Pavića, koji je igrao i Imotskog kadiju. Za scenu u kojoj Hasan-aga pokušava rastjerati svoj dert s pomoću robinje i pjesme, bili su potrebni svirači. Odrediše mene i dva moja druga, učenike petog ili šestog razreda. Radosno uzbuđeni, dogovorismo se što da sviramo i što da dodamo ako ta pjesma bude prekratka za našu scenu. Visoki i mršavi glumac koji je igrao slugu Huseina maskirao nas je i kostimirao, i objasnio da moramo početi svirati kada on mene povuče za rukav, a prestati tek kada on isti znak ponovi.
Kad je došao taj veliki trenutak, Huso nas uvede na pozornicu. Stao je predamnom i ja sam piljio u njega, a moji drugovi u mene. Pošto smo na ugovoreni znak zasvirali, oslobodili smo se, zaboravili na tremu, i za trenutak sve je bilo divno. Ali odmah zatim, sasvim iznenada, Hasan-aga grmnu: „Umuknite, gusle i tambure!“.
Ja se skamenih. Vidjevši da sam prestao svirati, i moji drugovi se povedoše za mojim primjerom. Huso kao da se malo zbunio, zatim se okrene nama i izvede nas bez riječi.
Uvjeren da sam upropastio scenu i predstavu, sav očajan, samo što nisam zaplakao, kad sam se Husi ispričavao što sam prestao svirati, ne sačekavši drugi znak. On, već zauzet drugim poslom, samo me je uzgred pogledao: „Kakav drugi znak? Prestali ste upravo onda kada je i trebalo“.
Vjerujem da je više nego sumnjivi uspjeh koji sam postigao tom svojom prvom i jedinom glumačkom kreacijom, pridonio tomu što i danas, poslije dva desetljeća redateljskog i pedagoškog rada, kad su moji učenici redatelji u mnogim kazalištima i na televiziji, i nastavnici Akademije (pravi, jer su – završivši stručnu školu – postali asistenti, pa docenti, pa izvanredni profesori – sve po redu), još vidim neriješene probleme (gdje oni raspolažu gotovim odgovorima), što mi je Thalia ostala nešto tajanstveno, nedokučivo i nedostižno, i što se nikad nisam osjećao kao njen miljenik, nego uvijek kao njen smjerni poklonik i obožavatelj.
(„Kazalište“, Osijek, br. 1, prosinac 1965.)
Potpis ispod fotografije
Smjerni Thalijin poklonik: prof. dr. Hugo Klajn