Novosti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Rastanak s maestrom Antunom Petrušićem (28. studenoga, na mirogojskom Krematoriju u Zagrebu) nikako nije početak zaborava toga istaknutog umjetnika. Naprotiv! Toliko je toga za života napravio, da valja – bar u naznakama – podsjetiti na Maestrovu impresivnu biografiju.

Rođen u Zagrebu 1935., počinje glazbeno školovanje već sa šest godina, u privatnoj školi Margite i Rudofa Matza. Usporedno pohađa srednju glazbenu školu i klasičnu gimnaziju. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prve dvije godine studira klavir kao glavni predmet, da bi zatim prešao na studij dirigiranja kod prof. Slavka Zlatića. Diplomirao je 1961. koncertom sa Zagrebačkom filharmonijom i djelima Webera i Schumanna.

Za rana iskazuje izrazite sklonosti prema operi, tako da još kao srednjoškolac godine 1952. osniva Colegium musicum, kasnije poznat u Zagrebu kao Opera u sobi, koja je vrlo uspješno djelovala deset godina. U tom ansamblu mladih ljudi stekli su prva iskustva pred publikom brojni kasniji prvaci Zagrebačke i drugih naših i inozemnih opera.

Za vrijeme studija Petrušić se bavi vođenjem nekoliko amaterskih pjevačkih zborova, od kojih treba izdvojiti trogodišnji rad sa studentskim zborom „Ivan Goran Kovačić“.

Prvo stalno zaposlenje bilo mu je korepetitor Baleta HNK u Zagrebu.

Nakon diplome, profesionalnu djelatnost nastavlja kao dirigent opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku (1962. – 1989.), gdje debitira 10. svibnja 1962. dirigiranjem operete „Boccaccio“ Franza Suppèa. U sljedećih 27. godina razvija u Osijeku svestranu djelatnost kao dirigent, redatelj, skladatelj, prevoditelj opernih libreta, pedagog, suradnik radija i televizije, organizator i muzički pisac.

Dolaskom u Osijek, u vrijeme dok je direktor Opere bio Dragutin Savin a intendant Ivan Zrinušić, uz skupinu mladih pjevača iz Zagreba (Štefica Petrušić, Marijan Bručić, Zlatko Foglar, Veljko Zgrablić) te dirigenta Željka Milera i redateljicu Nadu Murat, uspješno je ostvarena nova, za Osijek tada revolucionarna Savinova repertoarna vizija, koja je u prvi plan istaknula orijentaciju prema komornoj operi, uz ravnopravni udio standardnog željeznog repertoara, operete i musicala. Tako programsko usmjerenje uskoro je Osječkoj operi donijelo međunarodnu reputaciju, što je posebno došlo do izražaja utemeljenjem Annala komorne opere i baleta godine 1970.

Povratkom u Zagreb, maestro Petrušić postaje najprije zborovođa, a zatim i dirigent Opere Hrvatskog narodnog kazališta. Istovremeno počinje s radom na Muzičkoj akademiji, u svojstvu docenta za kolegij Studij opernih uloga, na Odsjeku za pjevanje. Početkom godine 1994. prelazi u stalni radni odnos na Muzičku akademiju, gdje uskoro postaje izvanredni profesor, a 1995. i pročelnik Odsjeka za pjevanje (sve do umirovljenja), te 2000. godine i redoviti profesor, u kojem je zvanju i umirovljen.

Najopsežniji repertoar Petrušić je ostvario u svojoj temeljnoj djelatnosti: opernom dirigiranju. Više od 80 naslova govori o raznorodnosti stilova i autora, od Monteverdija, Glucka, Pergolesija i Cimarose, preko Mozarta, Donizettija, Rossinija, Verdija, Puccinija, Leoncavalla, Bizeta, Masseneta, Čajkovskog, Smetane – do Wolf-Ferrarija, Menottija, Brittena, Dallapiccole, Busonija, Chaillya, Weilla, Reuttera, Poulenca. Opereta je zastupljena djelima Suppèa, J. Straussa, Lehára, Kálmána, Abrahama; musical djelima Rascela i Jonesa, a balet naslovima Čajkovskog, Stravinskog i Milhauda.

Od navedenih naslova 25. se odnose na hrvatske skladatelje Lisinskog, Zajca, Gotovca, Savina, Bjelinskog, Stojanovića, Brkanovića, Lhotku-Kalinskog, Papandopula, Albinija, Kabilja, Jusića i Vladimira Bersu. Među njima se nalaze i neke s najvećim brojem dirigiranih predstava, kao na primjer apsolutni rekorder „Ero s onoga svijeta“ J. Gotovca (132 puta), „Jalta, Jalta“ A. Kabilja (81 put) i „Nikola Šubić Zrinjski“ I. pl. Zajca (60 puta).

Kao dirigent Petrušić je gostovao u Ljubljani, Beogradu, Skopju (1986. postavio premijeru opere „Ero s onoga svijeta“ J. Gotovca na makedonskom jeziku), Splitu, Rijeci, Zadru, Puli, Rovinju, Mostaru te u Mađarskoj i Rumunjskoj, a s koncertima u Italiji, Austriji, Sloveniji, Češkoj i SAD-u.

Godine 1992. maestro Petrušić osnovao je Zagrebački operni studio, u cilju afirmacije mladih profesionalnih opernih pjevača kao i studenata Muzičke akademije u Zagrebu i ostalih visokih učilišta u Hrvatskoj, s održanih petstotinjak predstava, koncerata i prigodnih priredaba, među kojima se ističu komorne opere Rossinija, Donizettija, Fioravantija i Menottija, te posebno ciklus „Iz zaboravljene hrvatske glazbeno-scenske baštine“ koji je iznio na svjetlo dana petnaestak djela hrvatskih skladatelja (Srećko Albini, Mirko Kolarić, Ivana Lang, Lujo Šafranek-Kavić, Dragutin Savin, Božidar Širola, Ivan Brkanović, Lovro Županović, Juraj Stahuljak, Antun Dobronić, Hubert Pettan).

I to je samo dio Maestrove biografije. Zadužio je i Našice (proslava 100. obljetnice rođenja Dore Pejačević, okrunjena osnivanjem Osnovne glazbene škole), bio je i predsjednikom Udruge poklonika Milke Trnine koja je postavila spomen-ploču kod Trnininog slapa na Plitvičkim jezerima. Obnovio je nastup umjetnika nagrađenih Nagradom Milka Trnina na Lipanjskim susretima u Vežišću, kao i glazbene večeri Milke Trnine s brojnim koncertima u Vezišću, Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, Križu, Kutini, Zaprešiću, Požegi…

Svestran, znalac, nevjerojatna radnog kapaciteta. Naš prijatelj, Antun Petrušić. Zauvijek!

(Komemoracija za pokojnog Maestra bit će u UTORAK, 6. prosinca u 15 sati, u Muzičkoj akademiji u Zagrebu.)

Potpis ispod fotografije:

Prva Petrušićeva režija (uz prijevod libreta i dirigiranje): Antonio Sallieri, „Prvo glazba, zatim riječi“; prva hrvatska izvedba (HNK u Osijeku, 8. veljače 1975.)