02.02.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
O tridesetoj obljetnici smrti (Zagreb, 29. siječnja 1993.) prisjećamo se Luke Aparca, dugogodišnjeg osječkog kulturnog djelatnika.
Rođen je u Mohácsu (Mađarska) 1920., u Čepinu i Osijeku završio je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje a u Beogradu je, na Filološkom fakultetu, studirao opću književnost s teorijom književnosti.
Bio je rukovodilac (glumac i redatelj) Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije (KNOS), a potom profesionalni glumac HNK u Osijeku, općinski savjetnik za kulturu i ravnatelj Dječjeg kazališta. Profesionalnu karijeru završio je kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u razdoblju od 1968. do 1972. godine. S te je funkcije i umirovljen i otada je živio u Zagrebu.
Povijest osječkog HNK neodvojiva je i od analize stremljenja i htijenja njegovih čelnih ljudi, postignutih rezultata i društvenih i kulturoloških uvjeta koji su ih o(ne)nemogućili. U tom smislu, jedna davna zamisao, sada nažalost također već više od tri desetljeća pokojnog teatrologa dr. Dragana Mucića, koji je kanio znanstveno „obraditi“ portrete svih osječkih intendanata, ostaje u zadatak – generacijama koje dolaze!
O Luki Aparcu valjalo bi – odajući mu pritom vrhunski kompliment – govoriti, prije svega, kao o glumcu.
Sjećanja, i bez prelistavanja „pomoćne literature“, na njegove kreacije iz kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina, ukazuju na izrazitu individualnost u kreacijama: poput onih Jamesa Tyronea u „Dugom putovanju u noć“ O’Neilla; Gradonačelnika u „Posjetu stare dame“ Dürrenmatta; Jure u Tavčarovu „Pakao je ipak pakao“… Senzibilitetom čovjeka vezana uz scenu, Aparac je naslutio svoj unutarnji imperativ – zapisao sam u „Kazalištu“ 1972. godine. Nije važno, u kazalištu, biti direktor ili glumac, šminker ili tehnički radnik; važno je biti, ako se to, svojom sudbinom i željom, svojim životom – mora.
Kao intendant HNK Luka Aparac podržavao je specijaliziranje komorne orijentacije osječke Opere, što je urodilo plodom – europskoga ranga: festivalom Annale komorne opere i baleta u Osijeku. Podržavao je inicijativu i nastojanja osječke Drame da scenski revalorizira slavonsku književnu baštinu. Bio je pokretač studija Glume kao kolegija pri (tadašnjoj) Pedagoškoj akademiji, preteči inicijative dislociranog studija Glume u Osijeku, zagrebačke Akademije, a sudjelovao je i prigodom pokretanja rada dislociranog odjela Muzičke akademije iz Zagreba pri osječkoj Muzičkoj školi.
Luka Aparac ostat će, osim svog poštenog rada utemeljenog vlastitim kazališnim uvjerenjima, upamćen i po angažmanu oko preimenovanja (točnije: vraćanje izvornom nazivu) Narodnog kazališta Osijek u – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1970. godine. U istrajavanju tog naziva, njegove duboke opravdanosti i smisla, ostat će tračak sjećanja i na tadašnjeg intendanta osječke kazališne kuće.