Novosti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dana 11. travnja 2023. navršilo se 50 godina kako je u Opatiji, gdje je bio na kardiološkoj rehabilitaciji, umro Ivan Zrinušić, tada već bivši intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Umro je u 51. godini života i danas je, uglavnom (kako to nažalost s neobnavljajućim sjećanjima biva) – zaboravljen.

O Zrinušiću sam mislio pisao potaknut sjajnim zapisom osječkog neumornika, sveučilišnog profesora Stanislava Marijanovića (1935. – 2019.) koji ne samo da tolike značajnike nije zaboravio, nego je trajno „ložio živu vatru sjećanja“ na sve koji su to zaslužili.

Ali krajnji poticaj – osim godišnjice smrti – posve je osoban. Mene, naime, u osječki HNK doveo, prije 66. godina, intendant Ivan Zrinušić! I još sam tu, i zahvalan – kako njemu tako i svima koji su me cijelo to razdoblje „održavali“ i – podržavali. (A „promijenio“ sam, ukupno, deset intendanata/dvije intendantice, i jednog „v.d.-a“, ali koji – obećava!).

Ivan Zrinušić (Podvinje kraj Slavonskoga Broda, 22. kolovoza 1922. – Opatija, 11. travnja 1973.) bio je – kako to ističe S. Marijanović u nagrađenoj monografiji Hrvatskoga pjevačkog društva „Lipa“ u Osijeku (Osijek, 1987.) – „začasni član HPD ‘Lipa’, istaknuti kulturni radnik, intendant HNK i zaslužni građanin Osijeka (1972.)… Bio je pomoćnik i bliski suradnik intendantima Hinku Tomašiću i maestru Mirskom, potom je imenovan i intendantom HNK (1961. – 1967.). S tog položaja odlazi u invalidsku mirovinu već ozbiljno narušena zdravlja. Kazališne i društvene funkcije u kulturi obavljao je entuzijastično, pokretački i autoritativno, elementarnom iskrenošću, pravičnošću i smirenošću znalca s uvidom u aktualna kulturno-umjetnička kretanja… Zato je HNK-u, svim kulturnim ustanovama, radnicima i pothvatima bio dragocjeni suradnik i poticajan oslonac.“

Intendanta Zrinušića upoznao sam kao nadobudni gimnazijalac koji je od 1960. u zagrebačkome „Poletu“, potom u osječkoj „Reviji“ (od 1961.) pa u „Glasu Slavonije“ (godinu dana kasnije), objavljivao kazališne osvrte, prikaze i kritike. Zrinušić je to pratio, a kako se poslije odlaska novinara i teatrologa Ivana Floda (u osječkom je HNK-u bio 1954. do 1956.) u Rijeku tek povremeno „ispomagao“ osječkim novinarima Nadom Karajković (u HNK-u 1961.) i Ivanom Pastorčićem (honorarni suradnik), ne uspijevajući usustaviti imalo značajniji izdavački kontinuitet, 1965. mi je ponudio suradnju radi uščvršćenja komunikacije s publikom, izdavanjem prigodnih tiskovina.

Poučen iskustvima tada vodećih IFSK-ova (Internacionalni festival studentskih kazališta) i majskih festivala u Zagrebu, koji su imali sjajne medijske službe i izvrsne dnevne biltene, ponudio sam intendantu Zrinušiću pokretanje lista „Kazalište“, informativnog mjesečnika koji je (od prosinca 1965.) vrlo brzo osvojio osječku kazališnu publiku, a uskoro se, kao jedina tiskovina te vrste (časopis „Prolog“ pokrenut je kasnije!), brzo proširio i sadržajno obogatio zanimanjem za širi kazališni kontekst.

Posao je zahtijevao cijelog čovjeka i Zrinušić mi, je početkom jubilarne 1967. (HNK je tada obilježavao 60 godina osnutka i neprekidna rada), ponudio profesionalni angažman. Od tada do 2010. – obavljajući i druge kazališne dužnosti (voditelj Informativnog centra HNK, ravnatelj Drame, pomoćnik intendanta), gotovo sam četiri i pol desetljeća radio kao urednik kazališnih izdanja.

Ivanu Zrinušiću zahvalan sam za početak profesionalne karijere koja mi je omogućila da se još i danas, po odlasku u mirovinu, u HNK-u mogu baviti kazališnim istraživanjem; čiji su rezultati i ovi Prisjeti.

Potpis ispod fotografije:

Ivan Zrinušić, intendant HNK u Osijeku (1961.-1967.)