10.06.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Kazališno razdoblje 1985. – 1990. jedno je od zacijelo najznačajnijih u svekolikoj povijesti HNK. Ali i jedno od najuzbudljivijih, najljepših. Kazališna zgrada je poslije desetljeća i pol obnovljena, kazališno je gledalište zablistalo. Mladi diplomirani glumci „made in Osijek“ (diplomanti Područnog odjeljenja zagrebačke Akademije) već su čvrsto zauzeli svoje mjesto u ansamblu koji je imao zrelu „srednju“ generaciju, a još su sa žarom igrali i stariji glumci-umirovljenici.
S HNK-om počeli su surađivati najznačajniji hrvatski redatelji. Publika se hrpimice vratila u – u svakom smislu – sjajno zdanje HNK, obnovila se mladim naraštajem. A stasao je i novi mlad i svjež kritičarski kadar, ne samo stručan i profesionalan već i – rekao bih – zaljubljenički nastrojen. Te epitete svakako zaslužuje Davor Špišić, danas ugledni dramatičar, scenarist i prozaik. Objavljujemo njegovu kritiku Erdmanovog „Samoubojice“ iz 1986., kao prisjet na jednu sjajnu predstavu i – Davorov novinarski i kritičarski početak.
***
Bez namjere da se ospori visok profesionalizam i umjetnički dojam „Puta u raj“ i „Kaligule“, mislimo da je u subotu (15.3.) rođen prvi hit ovogodišnje dramske produkcije…
„Samoubojica“ Nikolaja R. Erdmana od onih je satira koje prvo tjeraju u razuzdan smijeh, ali u kasnijim mozgovnim reakcijama poprimaju opasnije obličje. Primanje takvog humora godi, ali je bolje ne analizirati ga, jer sa zabavom je gotovo. U atmosferi histerične dominacije kolektivnog nad individualnim Erdman je porukama „Samoubojice“ sarkastično gulio preplanule soc-realističke plakate. Najveća vrijednost djela je u slojevitosti iz koje izlazi univerzalnost značenja i nepobitna suvremenost. Tražiti Semjone Semjonoviče samo u Erdmanovoj domovini značilo bi smanjiti značaj autorove riječi.
Joško Juvančić (treći put) i raspoloženi ansambl prokleto dobro su odigrali pjenušavi vodvilj nimalo veselih konotacija. Cijenila je publika maštovitu opuštenost svih sudionika i njihovu opipljivu želju za burleskom ujednačenog ritma, pa nisu izostale ovacije a razuzdana eksplozija čardaškog orgijanja (mizanscenski izvrsna) izaziva najburnije reakcije. Juvančić je jezgrovitim postupkom iscijedio iz svakog člana objektivni maksimum koji trenutno pruža, pa bi bio zločin nečiji doprinos umanjiti.
Ipak, kao i svaki komad i ovaj mora imati svoga prvaka, prvog među jednakima. Damir Lončar ovom ulogom je nadmašio sebe. Iako nije poželjno glumca gurati u neki fah, prostor u kojem Damir kraljevski vlada je komedija. Talentirano spajajući geste i riječi, scenski pokret, u klupko blentavosti, histerije, šeretske zafrkancije, oslobađa urnebesnu energiju koja dikciji nije nimalo smetala. Scene s vježbanjem trube, oklijevanja sa samoubojstvom, ili oponašanja duše u nebu pravi su biseri. Uz njega vucaraju se tupava Maša (prava mjera Dubravke Crnojević) i original mužikinja Ružica Lorković. Namjerni lenjinski profil Franje Majetića, mesarska filozofija Bosanca, mutava fantazija Davora Panića ili dvije fukare-petarde (Krička, Šmit); pa još pravovjerni Jegor (Čokljat), baćuška erotoman (Ico Tomljenović)…
Ne možemo spomenuti cijelu galeriju likova koja se gura iza Semjona dok govori: „Dajte nam bar da šapćući kažemo koliko nam je teško…“
(Davor Špišić, „Pravo na šapat“, Glas Slavonije, Osijek, 19. ožujka 1986.)
Potpis ispod fotografije:
Osječki književnik Davor Špišić