31.03.2022.
Jedna od predstava koje smo voljeli prije (više od) tri i pol desetljeća, bila je Lorcina „tragedija u tri čina “ – „Dom Bernarde Albe“. U savršenom prijevodu Drage Ivaniševića režirao ju je Joško Juvančić, scenograf bio je nenadmašni Čarli-Drago Turina, a kostimografkinja Ingrid Begović. Glazbu je skladao Osječanin Branko Mihaljević, a o jeziku je (kao lektor) brinuo glumac Isidor Munjin. U toj predstavi jednu od glavnih uloga (Adelu) igrala je mlada Mira Katić. Bila je to njezina diplomska predstava i po sudu ovog autora – jedna od možda ponajboljih uloga u karijeri.
Evo što je o predstavi (na)pisala Dubavka Vrgoč, tada kritičarka vodećeg „Vjesnika“ (a danas intendantica prve hrvatske nacionalne „kuće“ – HNK u Zagrebu).
„Kako su se osobitosti kazališne komunikacije u današnjem teatru – gdje još vladaju obilježja postmodernog razdoblja – gotovo potpuno izgubile, sve premijerne izvedbe podsjećaju tako na vješto ponovljene reprize. Međutim, predstava DOM BERNARDE ALBE u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, po drugi put premijerno izvedena 10. siječnja, a u režiji Joška Juvančića, dokaz je da se može i drukčije. Postavljena na scenu još u travnju 1984. u vrijeme rekonstrukcije kazališne zgrade (izvedena tek sedam puta) i ubrzo izgubivši atribute prolaznosti i jeftinoće ostaje zabilježena tek kao informacija s pozitivnim predznakom, koju je većina gledalaca uspjela ipak propustiti.
Za Juvančića je važno postojanje nevidljivog (kod Lorce), dok na pozornici pratimo uzaludna traganja pet djevojaka neodređenih godina zatvorenih u kuću Bernarde Albe. U svemu tome djelomično se gube karakteristike stvarnog dramskog lika. Prikaz zbivanja, tako više ne inzistira na klasičnom odnosu majke i kćeri, nego oslikava vidljivu nemogućnost i definirana osjećanja, u sredini gdje su još ‘u modi’ čast, crkva i tiranija države, kao zaboravljeni simboli našeg vremena.
Glumački se najbolje ovdje snalazi Ana Stanojević u ulozi Poncije. Njene konstatacije doista sadrže one autorove očite istine, što se izgovaraju na sasvim običan način bez dizanja glasa i tako joj se pripisuje prirodnost koja je na drugim mjestima nedostajala. Uz nju se izdvajaju Dubravka Crnojević, Jasna Odorčić, Anita Šmit (pa i Ružica Lorković u ulozi Bernarde, Elizabeta Špicmiler) kao Bernardine kćeri koje su u interpretaciji pogodile pravu mjeru patnje i na taj način izbjegle ponovo pripisivanje Lorci nekih suviše patetično folklornih epiteta.
Na kraju, iako u osječkoj predstavi ne možemo govoriti o nekoj suvremenosti, sve se ipak odvija u granicama pozitivne korektnosti.”
(Vjesnik, Zagreb, 13. siječnja 1987.)
Spomenimo da je ovaj „Dom Bernarde Albe“ snimljen za igrani program TV Zagreb (danas HTV) i nekoliko puta do sad repriziran (i) na malom ekranu.
Potpis ispod fotografije:
Ana Stanojević kao Poncija i Mira Katić (Adela)