23.02.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Svome dobromu kazališnom suradniku, arhivaru Anti Kolobariću, uređujući „dramatrugiju“ objavljivanja (niza) „Kazališnih prisjetâ“, uvijek pripomenem: „Redoslijed važi – ako netko ne umre…“. Jer, onda se sve mijenja: ne samo raspored pojavljivanja tekstova nego – često – i cijeli „kazališni svijet“ ovih sjećanja. Čak i ako zatomim(o) tugu.
U Zagrebu je u 78. godini, od posljedica COVID-a, umrla nadasve zaslužna osoba: knjižničarka Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Meri Radinger. Značajna je po svojoj dobrohotnosti kojom je izlazila u susret brojnim teatrolozima i kazališnim povjesničarima, skraćujući im put počesto formalnih (dugotrajućih) prepreka, iznalazeći materijal – „taj tren“. Koliko je to značajno, znaju svi koji su ikad koristili gradivo NSK, u pravilu – kako to biva – u „posljednji tren“.
Bila je suradljiva, „razumijevajuća“, draga osoba.
Nije to nimalo čudno: odrasla je u (osječkom) Kazalištu, kao kći dirigenta Karla Radingera, upijajući sve one zvukove i „ozračja“ očevih predstava – opera, opereta, baleta… Pripadala je onoj brojnoj skupini kazališne djece „zaražene“ teatrom od malena: od glumice-lutkarice, kasnije inspicijentice HNK Brane Stanković – Stanišić, do današnjega opernog solista Roberta Adamčeka; lȗk je to kojemu bi se moglo doda(va)ti doista bezbroj istaknutih imena.
Merika je i kasnije obožavala teatar. I ljude koji su ga činili: od prisne prijateljice, danas pokojne glumice Vere Zime, do tenora Miljenka Đurana, „Merikinoga“ Era. Drugovala je s mnogima, a osobito s prijateljicom (još iz osječkih dana) Đurđicom Šosberger-Šiljak (i njezinim suprugom Vojom) te drugim Osječaninom (sada Karlovčanom ) Žarkom Plevnikom, istaknutim novinarom i reporterom, kasnijim uglednim hrvatskim diplomatom.
Završivši osječku („mušku“) Gimnaziju, Meri Radinger studirala je Pravo u Zagrebu; udala se za svoju gimnazijsku ljubav, poznatoga TV novinara i urednika Silvija Huma (i kasnije – kako to s „prvim ljubavima“ biva – rastala od njega!). Rodila je dvojicu sinova, postala baka te našla smiraj s drugim suprugom Davorom. Bila je posvećena svome poslu, obitelji i prijateljima. Jedan „posve“ običan život, rekli bismo. Ali, Meri mu je da(va)la posebni smisao svojim entuzijazmom i ogromnom optimizmom. Životnim i radnim. Knjižnica, kazalište, koncerti, izložbe… i knjige naravno. To je bio njezin duhovni svijet.
Voljela je Osijek. I zbog „davnih dana“ djetinstva, stana u Krežminoj ulici nadohvat parku, u kojem ju je uvijek rado primala voljena sestra Jasenka Jurašek Denin; i zbog nećakinje Danijele i njezine djece, prijatelja Vesne, Gordane, Ljube… I osječkoga HNK, njezina prvoga „kazališnog igrališta“.
Draga Meri!
Moj posljednji susret s prijateljicom, prosinca prošle godine u osječkom „Magisu“, protekao je u ugodnu razgovoru o mnogim kulturnim i kazališnim temama, pa tako i o Merikinoj opsesiji „Hamletom“. „Kako krasno završava“, kazala mi je. „Tužno, a uznosito!“.
Za ovaj rastanak, citirat ću Shakespearea:
„Laku noć, moj kraljeviću. Jata anđela uspavala te svojom pjesmom“ („Hamlet“, V/2).
Zbogom, draga Meri!
Potpis ispod fotografije:
Knjižničarka Meri Radinger (Zagreb, 1945. – 2023.). Privatni album Jasenke Jurašek Denin.