20.07.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
„Kada pišemo o onima kojih nema, naš jezik spontano postaje tužan. Pretvara se u jezik mrtvih.“ (Aleksa Đilas)
Godinama imam tu muku s riječima: kako – uz sve što sam u profesionalnoj karijeri (na)pisao – dodati „nešto novo“, o iznimno zaslužnim osobama osječkoga HNK? Ovaj put, i opet ponovo, o redateljici Nadi Murat (1927. – 2009.). „Zaslužan“, za mene (i) u ovom slučaju znači: voljeti. Voljeti te divne, čudne, uzbuđujuće osobe i njihove uratke koji su se usjekli u naše biće i traju…
Rezultati te ljubavi, u objektivnom obzorju, nerijetko su (u)rađali uzbudljivim plodovima teatarske – izvrsnosti.
Sve je to ostvarivala Nada Murat u svoja bogata tri kazališna desetljeća (1956. – 1987.) i svojih 80-ak režija. Bila je Teatru i ranije (od 1942.), „pratila“ je to Kazalište sve do posljednjih dana života. Bila je – naša Nada. I nada!
Intendantica Dražena Vrselja – druga u povijesti osječke kazališne kuće (uvažimo li dva v.d. intendantska razdoblja Nade Murat) – davno mi je bila ponudila da napišem monografiju umjetnice Murat, obgrljene zaslugama. Prihvatio sam, uronio u „papire“ i prisjete… I onda spoznao da o Nadi Murat – ne znam, i ne mogu napisati što bih i kako bih htio. Prevelik je to „rešpekt“. Teatrološki pristup nije mi se (u)činio dovoljno atraktivnim, emocionalni pak – bio bi pretjerano ranjiv. U tim razmišljanjima, od zemlje (kojom hodim) do Neba – u koje je Nada (od)uvijek vjerovala – moja muka s riječima traje do današnjih dana. S neizvjesnim rezultatom (u budućnosti): možda, „jednom“, ipak… Možda!
***
Redateljica Nada Murat, Gavellina studentica, rođena je u Čaglinu u pitomoj Požeškoj dolini. Zlatnoj dolini. Još su dvojica Čaglinčana uglednici: slikar i scenograf Vladimir Marenić (1921. – 2010.) te prevoditelj, književnik i književni kritičar, i nadasve čuveni urednik Zlatko Crnković (1931. – 2013.). Jedna sjajna generacija obdarila je svoje sredine (Osijek, Beograd/Novi Sad, Zagreb) bogatstvom svojega izričaja. Nada je tu bila doista među jednakima. Ona ostaje u upamćenju generacija Osječana, poglavito onoga građanskog soja, koji nisu mogli zamisliti život bez kazališta. Ondašnjeg, nekadašnjeg, prošlog… Ali, dolazi (li ?) novi Teatar, novi umjetnici i publika, nove – nade…? I Nade!
16. srpnja ove godine bio bi – 95. umjetničin rođendan. Uz ovaj hommage, možda valja svratiti pogled – Nebu…!
Potpis ispod fotografije:
Redateljica Nada Murat (1927. – 2009.) – Foto studio Szege, Osijek