11.11.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ako u ime (su)života i vlastitih moralnih, ljudskih i/li kršćanskih načela valja praštati, zasigurno ne treba zaboraviti. Nezaborav je izborio svoje pravo s prvim balvanima 1990. te svim događajima koji su uslijedili i koji su se upisali u najkrvavije stranice povijesti jednoga agresorskoga, imperijalističkog napada na hrvatski narod željan konstituiranja svoje samobitnosti – svojom državom.
U tome se svjetlu i s kulturnih, kazališnih pozicija, ne može zaboraviti dan 16. studenoga 1991. – dva dana prije tragičnog pada Vukovara – kada je srpski agresor nimalo slučajno izabrao osječko Hrvatsko narodno kazalište kao namjernu metu. Pomisao je zločinaca bila monstruozna – uništiti hram opstojnosti hrvatske kulture, zatrti svaki trag umjetničkog i ljudskog identiteta.
Zapaljivi projektili toga kasnog podneva 16. studenoga učinili su ogromnu štetu: zapalili krovište HNK, demolirali kazališnu dvoranu, hodnike, predvorja i druge kazališne prostore; uništili skupu svjetlosnu i tonsku opremu. Samo mjesec i pol prije najavljena svečanog obilježavanja 125. godišnjice najstarije kazališne zgrade kopnenoga dijela Hrvatske i šest godine nakon njezine dugotrajne obnove, HNK je ušao u svoju 85. sezonu kao beskućnik.
I valjda je od toga trenutka – započela još jedna osječka kazališna feniksijada. (U povijesti HNK bilo ih je dosta, no ova je, drastičnošću temeljne, polazne situacije, izborila primat). Nije se dogodilo što je agresor predmnijevao: raspad ansambla zbog posvemašnjega onemogućivanja rada, bijeg publike od nesigurna mjesta (kao da to cijeli Grad nije bio!), paraliziranje umjetničkoga – autorskog, nacionalnog i domoljubnog – izričaja. Naprotiv! Mala je kazališna skupina (nešto manje od 50 posto današnjeg ansambla) i te kako preostala, i te kako branila svoje pravo na slobodu, identitet i – kazalište.
Bitka je počela prvom donesenom kantom vode, bolom koji je proizveo akciju. Valjda ništa i nikada prije nije tako mobiliziralo biće ansambla da dokaže neobičnu važnost Teatra i (iako se tada o tome nije mislilo) – sebe u Teatru. I bili su važni svi kazalištarci koji su ostali te 1991./92. i ostali su važni…
(ulomak veće cjeline)
Glas Slavonije, 16. studenoga 1996.
Potpis ispod fotografije:
Marin Topić: razoreno gledalište HNK u Osijeku