06.05.2021.
Najteže je ostati, ostati i ispraćati vršnjake koji su vas svojim umijećem umjetnosti obilježili, ljudskošću ganuli, zadužili prijateljstvom nemjerljivim, toplim, nenametljivim, a tako sveprisutnim. Teško je o Saletu, Saši Anočiću pisati u prošlom vremenu, kroz prisjećanje koje pada teško kao mlinski kamen, pa nizati kao odjavnu špicu filma koji nije smio završiti koji je još trebao trajati, smisleno se primaknuti nekom prihvatljivijem, prokušanom kraju. Nabrajanje je uvijek tako nehumano, „operirano“ od emocija poput svođenja čovjeka na djela. Jer čovjek nisu samo djela. Onima koji su ga poznavali znaju da Sašin život nije započeo početkom glumačke karijere u „Bljesku zlatnog zuba“ Mate Matišića, 1994., na sceni HNK u Osijeku, da on nije samo glumac koji je u osječkom kazalištu igrao u „Zlatoustom,“ „Osječkom karuselu,“ „Smrti Ligeje,“ „Mačku u vreći,“ „Guslačku na krovu“ i još mnogim sjajnim predstavama u kojima glumci utjelovljuju likove koje nazivamo fragmentima glumačkog iskustva. Sale nije samo redatelj koji je i kao dramaturg i kao izbornik glazbe Osječanima na užitak poslužio nezaboravnu predstavu „Alaska Jack“, nije ni onaj koji nas je redateljski, lokal-patriotski na Osječkom ljetu kulture 2018. do suza ganuo Kostelnikovim „Osječkim long, long playem“.
Sale, Saša Anočić je tankoćutna ljudina bez koje svijet više neće biti isti. Ono što čovjeka uslijed te spoznaje obuzima moglo se sažeti samo na tugu u nevjerici. A riječi su jalove, bljutave i otužne. Kao u tišini.
Mirno putuj, Kauboju… nekako je sve što se naposljetku može reći…