Velika obiteljska priča, ali i priča o umjetničkom putu osječkog violiniste – virtuoza i skladatelja Franje Krežme, roman književnika Stjepana Tomaša u ovoj će kazališnoj sezoni prerasti u veliku ansambl predstavu koja će kroz kazivanje o umjetniku iznjedriti osječku priču, ali i onu univerzalnu, umjetničku koja ne poznaje granice, ni toponime, koja je u posjedu cjelokupnog čovječanstva. Dramatizaciju Marijane Fumić režirat će uvijek dojmljiva Dora Ruždjak Podolski čija pronicavost i tankoćutnost istodobno jamči uvjerljivost i suštinsku bol spoznaje o ljudima koji gotovo nikad nisu proroci u vlastitim sredinama, o genijalcima čiju veličinu ljudi spoznaju tek kad zađu onkraj smrti.
“Čuveni Shakespeareov komad snovitog naslova i naravi smjestio se u Ivanjsku, najčarobniju noć od svih. Njegova fabula, dramaturški razdijeljena u nekoliko paralelnih linija isprepletenih u nizu jednonoćnih događaja, kao i čitava paleta likova koji ih nose, otkrivane samo neupitnu poetsku vrlinu napisanog nego i more prostora za maštanje. Na kraju krajeva, tekst i njegovo kazališno oživotvorenje uvijek su dijalog mišljenja i zona slobode za interpretaciju onog što u njemu piše.
Osnovna tema ljubavne zavrzlame pod utjecajem čarolije sintetizira cjelokupno ljudsko iskustvo ljubavi, jednako aktualno nekoć kao i danas: ona je još uvijek neuhvatljiva, nepredvidljiva blaga i bahata istovremeno, ona iz nas na površinu iznosi i ranjivost i brutalnost i razotkriva nam sve ono zbog čega bismo samo sebe obožavali, ali nam i nemilosrdno baca u lice i sve ono što bismo najradije sakrili.”
Tamara Damjanović, redateljica Sna ljetne noći
HNK – San ljetne noći – knjižica
Koprodukcija s kazalištem Oberon
Program pod nazivom „Ctlr Alt“ namijenjen je mlađoj publici, a svrha mu je nužno generiranje nove publike kroz programsku ponudu sazdanu od manjih, suvremenih, alternativnih predstava. U sklopu programa je i premijera u produkciji koprivničkog kazališta Oberon i HNK u Osijeku. Riječ je o predstavi Zmajevi koji ne lete nastaloj prema istoimenom romanu za mlade Ivane Šojat, u dramatizaciji i režiji Damira Mađarića. Roman je 2021. ovjenčan nagradom dječjeg žirija Ptičica nagrade Grigor Vitez, a ušao je i u finale regionalne nagrade Mali Princ u Tuzli. Predstava na pitak, emotivan način obrađuje zapravo mučnu temu mladenačke ovisnosti o takozvanim „osvježivačima“, kao i temu obiteljskog rastrojstva i emocionalnog zlostavljanja.
Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske:
Realizaciju predstave “Zmajevi koji ne lete” podržava Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Služba prevencije Ravnateljstva policije.
Predstava prikazuje neke od rizičnih faktora koji mogu dovesti do zlouporabe droga, a što se može prevenirati adekvatnim pristupom i suradnjom svih dionika lokalne zajednice.
Posjeći mjesečinu
Bilješka uz Višnjik A. P. Čehova
U jednom pismu Olgi Knipper, napisanom 20. siječnja 1901. u Nici – dakle, Olga još nije bila Čehovljeva supruga; vjenčali su se te godine u svibnju – Čehov se raspituje kako idu probe Tri sestre pa zaključuje: “Ako pokvarite III. čin, drama je propala, i gledatelji će me izviždati pod stare dane.” Anton Pavlovič rodio se 1860.; u trenutku dok datira pismo mu je niti 41 godina. Je li bio duhovit kad je spomenuo “stare dane” ili je predosjećao da će tri godine kasnije umrijeti od tuberkuloze, ili jednostavno biti star početkom 20. st. i danas nije značilo isto? Kakogod, u tom životu nastala su djela koja su, kako je već nebrojeno puta rečeno, zauvijek promijenila svjetsko kazalište. Platonov ili Drama bez naslova (1881.), Ivanov (1887.), Galeb (1896.), Ujak Vanja (1899.), Tri sestre (1901.) i Višnjik (1903.), “cjelovečernji” su dramski naslovi kojima se pozornice neprestano iznova vraćaju, pokušavajući oživjeti “onaj neuhvatljivi ugođaj, gdje se likovi očituju kao živi i neposredni ljudi”. Tim “živim i neposrednim ljudima” scenski se pristupalo, vidjeli smo, vrlo različito pa predstave nastale po Čehovljevim dramama znaju biti i vrlo duhovite i neobično ozbiljne i iscrpljujuće spore i prštavo dinamične i utihnute i strastvene… Svakako, Čehovljevu – i moguću našu – istinu treba potražiti koliko u izgovorenom, toliko i u prešućenom, koliko u pokazanom, toliko i u skrivenom. U tom smislu Višnjik je vrhunac dramskog stremljenja koje sâm Anton Pavlovič opisuje i ovako: “Pokušao sam biti originalan. Nisam uvodio ni jednog zlikovca, ni jednog anđela (ali nisam mogao izuzeti budale); niti sam ikoga optuživao, ikoga obranio. Jesam li uspio ili ne, ne mogu reći.”
***
U ovom trenutku, kad s jedne strane, više ili manje artikulirano i autentično, zazivamo promjenu – društvenu, političku, ideološku, osobnu – a s druge je se pribojavamo, jer mogli bismo izgubiti neke udobnosti na koje smo navikli, Višnjik nam se ukazuje kao tekst koji progovara upravo o tome. O ljudima koji su se uljuljkali u ugodi i koji su, kako kaže Ljubov Andrejevna, “izgubili sposobnost promatranja stvari”, te onima koji predlažu konkretne akcije i nude rješenja, no u svojoj pragmatičnosti nemaju ni vremena, ni afiniteta za sanjarenja i prisjećanja, za iracionalnost i žaljenje. Lopahin, zanimanjem ne slučajno trgovac, tako će reći: “Višnje rode jednom u dvije godine, a i s tim se nema kamo, nitko ih ne kupuje.”, kao i: “Treba tu malo raščistiti, počistiti… Na primjer, recimo, srušiti sve stare građevine, eto, ovu kuću, ona ionako nije više ni za što, posjeći stari višnjik…” Argumenti vlastelina, još ne dugo vlasnika imanja o kojem je riječ, bit će: “…ja sam se ovdje rodila, ovdje su živjeli moj otac i majka, moj djed, ja volim ovu kuću, svoj život bez višnjika ne mogu ni zamisliti i, ako je već tako potrebno prodati ga, onda prodajte i mene zajedno s njim…”, kako ne bez patetike veli Ranjevska, a i njezin brat Gajev u sličnom je raspoloženju: “Čitav vrt se bijeli. (…) Ova dugačka aleja ide ravno, ravno, i sja noću kad je mjesečina. Sjećaš li se? Nisi zaboravila?” Čehov je izuzetan pisac, on shvaća motivacije i argumente obje strane pa ih razumijemo i osjećamo i mi. U svim njegovim dramama pa tako i u Višnjiku, zagledani smo u ljudsko trajanje okrhnuto nemogućnošću da pronađemo ispunjenje, da se ostvarimo. Jedni žive u prošlosti i ona ih svako toliko povlači k nekom muljevitom dnu; drugi hrle ka budućnosti, no svjesni su da nije dovoljno kupiti i prodati, posjeći i sagraditi, da bi se dohvatilo doista vrijedno. Naravno, na kraju se, kako bilježi čuvena završna didaskalija, “čuje kako daleko u vrtu sjekirom udaraju po drvu”; logika kapitala je neumitna, novo se stvara na ruševinama starog, ali pitanje je što će ti udarci donijeti. Pritom ovi što sijeku kod Čehova nisu zli, niti su oni kojima se siječe bez grijeha, daleko od toga. Tjeskoba, humor i bol Višnjika pulsiraju u pukotinama nesavršenosti svih njegovih likova; tu je nepregledan prostor ove drame. Okrhnuti smo i sapeti, a okolnosti se mijenjaju, promjena je nužna. Ono što se siječe nekima je tek drveće koje slabo rađa, a nekima djetinjstvo, utočište, mjesečina. Anja: “Zbogom, stari živote!” Trofimov: “Zdravo, novi živote!” Napetost vremena kojem svjedočimo po mnogočemu je bliska napetosti Višnjika. Nadajmo se, ne i njegovom pesimizmu.
Dubravko Mihanović
Gorko-slatku komediju o umirovljenoj stjuardesi Tamari i njezinoj kćerki Nori u raljama zelenaškog bankarstva potpisuje Davor Špišić, jedno od najbritkijih pera hrvatske kazališne scene, višestruko nagrađivani prozaist, dramatičar i scenarist, miljenik kritike i publike, sjajan dramski autor, višestruki dobitnik nagrade Marin Držić. Žene u crvenom praizvedene su 2013. u koprivničkom Teatru Ludens, a u HNK u Osijeku premijerno su zaigrale u veljači 2020., u režiji Damira Mađarića. Riječ je o svojevrsnom putopisu putovanja do ljudskosti u neljudska vremena, o putovanju karavanom što je čine četiri moćna ženska lika: Tamara, Nora, bankarica Dinka i policajka Anđa, putopisu koji je Davoru priskrbio cijeli niz nagrada među kojima se ističe i nagrada publike za najbolji dramski tekst portala Teatar.hr