Komedija Čaruga dramatičara i prevoditelja Ivana Kušana poseban je fenomen u korpusu hrvatske drame. Popularnost koju je tekst stekao već nakon prve izvedbe Teatra u gostima, 1976., otvorila je vrata brojnim ostalim izvedbama. Naposljetku je prema ovoj komediji 1991. snimljen i film u režiji Rajka Grlića. Čaruga je zarazno duhovit tekst o razbojniku i „obljubitelju“ ženskih bića Jovanu Stanisavljeviću, ali i (kako to sam autor naglašava) teška, istodobno vjerodostojna tragedija gospodina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca u Slavoniji koji je umoren u najneobičnijim okolnostima poradi ljubavi nevjerne mu i bludne supruge koju je dotična osjećala prema mjerniku Borisu Možboltu, ljubavi koja je udanu gospođu nagnala da unajmi lupeškog harambašu Jovu… Ovaj sad već „slavonski“ klasik koji alkemijski surovo obraća u komiku će na pozornici premijerno zaigrati 14. listopada 2022. u režiji nedvojbeno komediji vičnog Borisa Svrtana. Uz sjajnu podjelu s Aljošom Čeplom u naslovnoj ulozi, Miroslavom Čabrajom kao umorenim veleposjednikom, Antoniom Mrkonjić koja igra njegovu nevjernu suprugu, Matijom Kačanom, Antoniom Jakupčevićem, Mateom Grabić Ćaćić, Duškom Modrinićem, Ivanom Ćaćićem i Mariom Radeom koji igraju aktere ove komične „drame“, sve upućuje da ćemo se suočiti s ljubavlju na prvi pogled.
Koprodukcija s Hrvatskim kazalištem Pečuh
Iznimno uzbudljiva drama proslavljenog odvjetnika Ferdinanda von Schiracha priča je o sudskoj raspravi u koju se interaktivno uključuje i publika.
Lufthansin let na liniji Berlin-München otima terorist. Cilj napada je dupkom pun münchenski stadion. Lovački pilot Lars Koch za nekoliko minuta mora odlučiti hoće li oboriti zrakoplov koji prevozi 164 putnika i time spasiti sedamdeset tisuća ljudi na stadionu ili neće djelovati. Nekoliko tjedana kasnije za svoju odluku mora odgovarati pred sudom.
Kazalište se pretvara u sudnicu, gledatelji postaju porotnici, a kraj predstave određuju njihovi glasovi na kraju izvedbe. Postavlja se pitanje o krivici bojnika Larsa Kocha. Na pozornici se sučeljavaju razne ideje i ideologije, pri čemu se publika mora prepustiti svojim pravnim i etičkim nazorima i prema njima glasovanjem presuditi na kraju predstave.
Nakon druge izvedbe Terora, u četvrtak 12. siječnja u 21.15 sati održat će se okrugli stol pod nazivom “Vrijedi li žrtvovati 164 života kako bi se spasilo 70 000 života?” na kojemu će, uz glumce i moderatoricu, sudjelovati izvanredni profesor Pravnog fakulteta u Osijeku, dr.sc. Zvonimir Jelinić s kojim ćemo razgovarati o širokoj temi vrijednosti i važnosti ljudskog života koja pod svoje skute povlači ne samo moral, nego pravo i filozofiju. Izuzetno zanimljiva rasprava/razgovor sa zanimljivim, svestranim sugovornikom.
Postojanja zla smo svi svjesni kroz sitna ranjavanja što ih tijekom života pretrpimo, no koja preživimo, prilagođavamo se i mijenjamo uslijed tih sitnih zala sve dok jednoga dana pred ogledalom, u odrazu ne vidimo nekog drugog. Zlo je sitno dok se ne omasovi onako kako se to tijekom povijesti događalo, kako bi se moglo ponoviti. Zato priča Damira Mađarića o dječaku Emanuelu služi poput budnice za onemogućavanje mraka. Dječaku znakovita imena (Bog je s nama) nagomilano, udruženo zlo ubija roditelje, baku i djeda, a njega odvodi u koncentracijski logor Auschwitz, na put bez povratka. Logorom, ironično, upravlja ljubitelj umjetnosti, osobito kazališta koji je organizirao vlastitu kazališnu trupu koja samo za njega i osoblje izvodi Shakespeareova djela. U iščekivanju smrti, Emanuel mu čita Goethea.
Potresno, beskrajno katarzično djelo, ovu panaceju za obnovu duše režirat će osvjedočeno sjajni Samo M. Strelec, kao predstavu koja ruši i podiže.
REODIJEVANJE DRAME U FARSU
„Udovice su napisane nakon pet godina pauze u mojoj dramaturškoj djelatnosti. (…) pred kraj 1989. našao sam se u Meksiku. Zajedno sa svojom ženom, Susanom Osorio, nastanio sam se na gorskom ranču zvanom La Epifania. (…) Nakon godine dana renovacije i gradnje ranča preživio sam tešku i opasnu operaciju, nešto iz područja kardiologije te je oporavak trajao još jednu godinu. Po oporavku, između siječnja i travnja 1992. napisao sam Udovice.“ Situacija životne opasnosti i meksička kultura u kojoj smrt nije tabu, već se o njoj govori kao o nečemu poznatom i svakodnevnom te je od malih nogu prisutna u odgoju djece, zasigurno su pogodovali nastanku ove drame. I premda ovo nije prvi put da se kod Mrożeka javlja problem smrti (smrt je uvijek bila prisutna u Mrożekovim djelima – u obliku opasnosti, ubojstva, pokušaja samoubojstva), u Udovicama ju Mrożek po prvi puta stavlja u središte problema samoga djela. Jednočinka Udovice je Mrożekov povratak teatru apsurda, to je određena alegorija kazališta u kojoj se Konobar predstavlja u ulozi dramaturga i šaptača. Ona je svojevrsni preokret u smjeru black comedy, pesimistička vizija svijeta koji je neraskidivo vezan sa smrću, mada apsurdni dijalog i akcija daju komadu ironični smisao. Drama započinje susretom dviju udovica koje je spojila zajednička smrt muževa. Umrli su u dvoboju, ispostavlja se da su sahranile ne samo muževe, već i ljubavnike. Dijalog podsjeća na mehaničko brbljanje, tipičnu stereotipnu konverzaciju koja u svojoj konstrukciji podsjeća na slavni dijalog u Ćelavoj pjevačici. Kad se pojavi Treća u njoj će pronaći uzrok svoje nesreće.
Igra sa simetrijom služi stvaranju fraze, stereotipa – stereotip tek u dvadesetom stoljeću postaje strašan, a od Kralja Ubua do Ionesca i Mrożeka raste snaga stereotipa; Mrożek je rano shvatio da je pozivanje na stereotip najčešće znak straha. U Udovicama se bavi stereotipom smrti – u tome mu pomaže Konobar – glasnik smrti. U kabaretskoj strukturi koju nudi Mrożek sudjelujemo u određenoj ceremoniji, Konobar označava mjesta učesnicima, sluga je ove tajanstvene žene u crnom. Samo on zna tko je ona, aranžira scenu, priprema, koristeći se čak i klasičnim aparteom, obraća se gledateljima pokušavajući shvatiti situaciju dviju Udovica i pomažući gledateljima u razumijevanju komplicirane simetrije. Jasan motiv oproštajnih pisama i korištenje imena najslavnijih ljubavnika u svjetskoj literaturi, Romea i Tristana, de facto je parodija ljubavne poezije, kao i ljubavne topike (svjedoče o tome pompozni uvodi: Lotosov cvijete, Ružo Šaronska). „Zanimljivo, mada se ponavlja”, kaže Konobar kad im predaje pisma, ali im daje kriva pisma – tragične pogreške su često os konstrukcije i razlog smrti velikog broja junaka (Romeo i Julija npr.) i raspoznavanje je tragično – nastaje, kao u Aristotelovoj Poetici, trenutak prelaska od sreće do nesreće ili obrnuto. I padanje u nesvijest je komički element; simetrija su i torte – razlika u šlagu, simetrija su i fotografije – Konobar preklinje da ta simetrija prestane. Kao da se prisjeća Nietzschea koji govori kako je simetrija estetika idiota, ona uvijek uzrokuje smanjenje kreativnosti upravo ponavljanjem istih stvari. U drami vlada savršena simetrija – stolovi, kolači, čaše, priče Udovica o muževima. U drami Udovice susrećemo prenaglašene komične forme, uzvišene i plemenite teme, travestiju ozbiljnog žanra, govorenje o smrti i alegoriju smrti – pokazivanje najozbiljnijih stvari na začudan i smiješan način, koji je istovremeno i monumentalan i uzvišen. Smrt je kod Mrożeka zavodnica, primamljiva žena, femme fatale – uništava muškarce koji za njom žude, tipična vamp-žena koja osvaja muškarce svojom demonskom ljepotom kako bi ih uništila – crna udovica (bogomoljka). Od groznog i smrdljivog kostura, kako se predstavlja ženama dolazi do demonske ljepote pred muškarcima. U Udovicama se sve događa prirodno i površno. U prvom je dijelu ova prirodnost vidljiva u slici trivijalne smrti. Smrt prestaje biti opasna i strašna, primjećuje se kretanje u smjeru groteskne interpretacije drame; riječju, tema Smrti je u Udovicama prikazana tako da spaja komične elemente, na trenutke bezbrižne i banalne, začinjene ruganjem i autoironijom upravo s motivom smrti. Događaji koje Mrożek predstavlja govore o napetosti skrivenoj pod maskom banalnosti i trivijalnosti, možda i predosjećanja tragičnog puknuća koje se nazire ispod šarene kavanske scenerije, ali i istovremeno banaliziranje onoga što je uzvišeno i pokazuje krhko i podlo ljudsko stanje. Kod Mrożeka nema jeze, postoji vizija komične groteske koja zastrašuje apsurdnošću poludjelog svijeta u kojem Smrt i vrijeme kao da ne uspijevaju izazvati nikakav dublji metafizički nemir. Gospoda jureći u plesu dance macabre kao da nemaju svijest svog kraja, njihove su smrti slučajne i glupe. Udovice su, dakle, određena kontinuacija teme Smrti koja je prisutna u suvremenoj dramaturgiji (od Becketa, Ionescoa preko Pintera, Albeea i Różewicza). Mrożek je sjajno predvidio razvoj masovne kulture koja precrtava iz društvenog konteksta temu Smrti, a jedina moguća forma govora o njoj je upravo farsa, skeč (kao u Letećem cirkusu Monty Pytona). Smrt je neizbježna i uzalud usta pokušavaju izreći velike jadikovke o nestalnosti ljudskog postojanja, jedino što može izreći je šutnja, nemogućnost dijaloga – kako je to Mrożek izrazio u šutnji Udovice Treće. Mrożek kao da postavlja pitanje: zar ipak treba zašutjeti kako bi se pobijedila tuga koja nas zatvara u lijes? Smatra kako to ne treba činiti, već pažljivo osluškivati šutnju koja je govor Smrti.
Korišteni dijelovi iz knjige Dariusza Piotra Klimczaka Tango smrti: Krajnje teme Sławomira Mrożeka.
Jasmin Novljaković
Projekt Osječko-baranjske županije Žene u crvenom
Udovice su u okviru Turneje Poljskom početkom 1115. kazališne sezone nastupale u tri poljska grada. – KLIK za više informacija
Posljednja dramska premijera 115. kazališne sezone ogledno je djelo francuskog klasicizma što ga veliki dramatičar Jean Racine tematski preuzima od grčkog tragičara Euripida koji prvi bilježi tragičnu priču o Fedrinoj zabranjenoj ljubavi, zatomljenoj strasti i sramoti. Ovaj moćni sudbinski koloplet rođen iz ljubavi kao najdramatičnijeg zapleta svake drame stasale do uzrasta tragedije, ovu tragediju u pet činova najslavnijeg predstavnika francuske klasicističke tragedije, salonskim ozračjem zaogrnutu naraciju o izbezumljenoj ženi i tugom i gorčinom ispunjenom kralju Tezeju majstorski je u svibnju 2022. režirao osvjedočeno scenski virtuozan Robert Raponja.