“Crvena voda” priča je o nestanku sedamnaestogodišnje djevojke koja je iščezla jedne rujanske subote godine 1989., nakon ribarske fešte u malom mjestu na dalmatinskoj obali. Policijska potraga ne daje nikakve rezultate, a okolna politička zbivanja – pad jednog sistema, društvene promjene i rat – zasjenjuju nestanak djevojke koji pada u zaborav. Obitelj – otac, majka i brat blizanac – jedini su koji i dalje traže nestalu Silvu. “Crvena voda” proteže se kroz 27 godina, prateći daljnji usud ljudi upletenih u nestanak, od ukućana, osumnjičenih, pa do inspektora komunističke milicije. Kroz njihove sudbine roman zahvaća tri desetljeća života u Hrvatskoj.

Moonwalk slavi nezaboravnu glazbu Michaela Jacksona, jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Iako je Jackson prerano preminuo, njegova glazbena ostavština ostaje živa i nadahnjujuća. Ansambl Europaballett priča priču o Jacksonovom životu i njegovoj dubokoj povezanosti s glazbom. To je posveta kralju popa i njegovoj ostavštini koja i danas dira ljude diljem svijeta. Koreografija Petera Breuera bilježi energiju i strast Jacksonove glazbe i interpretira je kroz različite plesne stilove. Od klasičnog baleta do suvremenih plesnih tehnika, različiti stilovi se kombiniraju kako bi se stvorila fascinantna i svestrana izvedba. Uživajte u glazbi Michaela Jacksona i snažnoj koreografiji koju izvodi Europaballett St. Pölten.

Slično kao u McDonaghovom filmu “Duhovi otoka”, gdje centralni ženski lik Siobhán odluči napustiti malu otočku zajednicu i zaposliti se u knjižnici u gradu, i Billy pokuša ostvariti neki drugi život, negdje drugdje. Pritom je priroda Aranskih otoka (spomenuta dva naslova zajedno s “Poručnikom od Inishmora” čine Mcdonaghovu Aransku trilogiju) zadivljujuća u svojoj ljepoti i zastrašujuća u okrutnosti, a nalik su joj i ljudi: karakterni, ogrubjeli, živopisni, teško pokazuju emocije, a kad one jednom izađu, iskaz im je nerijetko silovit, eksplozivan. Upravo to privlači i irskog dramatičara koji u “Billyju”oslikava sugestivnu galeriju lica: od sestara koje se doimaju kao da smo pred nekim dvoglavim bićem, preko mjesnog donositelja novosti u neprestanoj potrazi za što dojmljivijim vijestima, do 90-ogodišnje alkoholičarke, stanovnici Inishmaana pričaju s kamenjem i “bulje u krave”. No njihova “pomaknutost” i osebujnost niti znače da ih pisac ironizira ili im se ruga, naprotiv – osjećaja smo da ih podržava, niti da ih ne možemo zamisliti negdje drugdje, daleko od Inishmaana. Možemo, jer McDonagh slika studiju usamljenosti, ovdje dodatno podcrtanu Billyjevim fizičkim stanjem, “koji nima samo slabe ruke, neg i noge”, i na kojeg “su sve nevolje napale”. Ljudi si na otoku u Galwayskom zaljevu nanose bol i isključuju drugačije, kao što to čine bilo gdje drugdje. Otrgnuti se od toga, potražiti sreću, suprotstaviti se, vitalno je, buntovno središte ovoga teksta.

U jednom slavonskom gradu sredinom prošlog stoljeća, u malom pansionu skupilo se šaroliko društvo, iz samo njima znanih razloga.
Šarmantna vlasnica pansiona, Ruža, svojom vedrinom i zavodljivošću očara sve goste pansiona. Osim jednog! Iznervirana njegovim stavom prema ženama i njoj samoj, odluči da će i njega zavesti, samo kako bi mu dokazala da nije imun na ženske čari.
U urnebesnom zapletu punom predvidljivih i nepredvidljivih situacija, u izvedbi izvrsnih glumaca, dotičemo se vječne teme muško-ženskih odnosa, ženskih izbora, prava i sloboda; muške zatucanosti, ali i očaranosti ženama.
I sve to uz obilje smijeha. Što ne isključuje ukazivanje na probleme svakog društva kada je riječ o ženama i muškarcima. Jer dobra komedija zabavlja, upozorava, uči, osuđuje i opravdava! I donosi neočekivana rješenja.

Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivan pl. Zajc Rijeka

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu postavlja novi,dugo očekivani roman  Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Jedan od naših najznačajnijih pisaca u priči o suvremenom Međimurju filmskim ritmom povezuje likove čiju sudbinu izaziva neriješena smrt.  U slojevitoj i napetoj priči pratimo protagoniste koji se slamaju pred vlastitim dilemama i društvenim okolnostima. Kroz odnos prema sistemu, korupciji, slobodi, zakonu, u raskoraku između čežnji i potreba trokut glavnih likova pretvara svoje živote u slučajeve vlastite pogibelji. Praizvedba predstave u režiji Ivana Plazibata je 14.10. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.

Postoje ljudi, i likovi, koji svojim djelovanjem bezuvjetno dovode na međe vlastititih mogućnosti, i mogućnosti za njihovo prekoračenje, stavljaju nas u situaciju da ne možemo odbiti njihovu ulogu. Lik, i osoba, kojoj je pripadalo tijelo mladog policajca pronađeno mrtvo na sjedištu golfa tog zimskog jutra, pripada takvima, čineći da “umjetnost nekako postane životom”, kako kaže Profa, voditeljica srednjoškolske dramske grupe kod Kristiana Novaka.

A tijelo je bilo u takvom stanju, s takvom ranom na glavi, da ga s raspoloživim sredstvima nije bilo moguće dovesti u stanje koje bi nekako uopće odgovaralo kad je bio živ. Samoubojstvo ili ubojstvo? To razobličenje i fragmentacija (identitetska i sudbinska) krajnja je točka i slika borbe koju je Novakov dramski lik vodio.. U Novakovom Neni je borba sa svijetom i njegovim okvirima dovedena do maksimuma konflikta, i do maksimuma karaktera. Neno ne oklijeva kada djeluje, djeluje na strani pravde i onoga što vjeruje da je ljudska dužnost, i postaje onaj za kojeg je njegov vlastiti čin koban. Koban do neprepoznatljivosti tijela, do strave nasilja koje je “izazvano” društvo izvršilo nad tim tijelom, do smrti koja je “slučaj”, do nepodobnosti leša. A upravo ideologija koja ga ograničava istodobno ga lansira u razvedeno postojanje. Ta kobnost koju je isposlovao svojim postupanjem i konzekventnošću, osjetiti će to svi oko njega, nadilazi njegov život. Izaziva niz mikroeksplozija zbog kojih kao da se  postepeno povlači u pozadinu osobni nivo i tako otvara prostor da jedna osobno-obiteljska sudbina preraste granice intime i lančano ostavi važan trag na veći narativ, konačno i na globalni narativ našeg suvremenog trenutka ovdje. Time što ulazi u diskurs općeg prepoznavanja i razumljivosti, uključuje i nas kao publiku, postajući kao dramski identitet možda više mogući trag budućnosti nego depresivna slika lokalnog i globalnog kozmosa.

Istovremeno, na ishodištu i u srži konflikta s ostalim dramskim partnerima koji su prisiljeni baviti se njime i nakon njegovog kraja, Neno je i neka vrsta emocionalnog kanala otvorenog publici, u čijim se modalitetima miješaju pobuna, nježnost, povreda, borbenost, opsesija.

Dramski prisutan u formi tijela gotovo bez glave, i također u fragmentima, kroz sjećanja drugih, vrlo je zanimljivo strukturiran kao lik tako što egzistira na jakoj dramskoj napetosti između živih i mrtvih, na način da ne pripada ni mrtvima, ni živima. Neno, pravednik koji i sam zaslužuje pravdu, svojim se djelovanjem nađe u procijepu između dviju smrti. Kreće se u međuprostoru života i smrti tj. preciznije između dviju smrti. Jedna je smrt izopčenićka, “ve si se baš ti našel promeniti svet”, simbolička, isključenja iz zajednice živih, prije stvarne smrti. Jasno nam je, tu se kreće i cijena pravedničkog ustrajavanja. Neno ne može drukčije, protiv svoje unutrašnje zadatosti i takav, ni živ-ni mrtav, konačno vodi meč sam sa sobom.

Izuzetan je dramski potencijal tako postavljenog lika, koji titra na luku razapetom između dviju krajnjih točaka ljudske egzistencije. I kad više nije živ i, rekli bismo, djelatan, izbacuje sve ostale likove na pragove njihovih vlastitih mogućnosti, prisiljava ih na prenapregnutu situaciju “iskoraka u prazno”, na nesigurno micanje terenom koji je nepredvidljiv i zahtjevan jer na toj konfiguraciji tla svakome je pozcija odjednom izmještena predaleko i preizloženo, a zmija vlasti vijuga se znajući kako je otrov tu da ga vlast upotrijebi.