Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivan pl. Zajc Rijeka

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu postavlja novi,dugo očekivani roman  Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Jedan od naših najznačajnijih pisaca u priči o suvremenom Međimurju filmskim ritmom povezuje likove čiju sudbinu izaziva neriješena smrt.  U slojevitoj i napetoj priči pratimo protagoniste koji se slamaju pred vlastitim dilemama i društvenim okolnostima. Kroz odnos prema sistemu, korupciji, slobodi, zakonu, u raskoraku između čežnji i potreba trokut glavnih likova pretvara svoje živote u slučajeve vlastite pogibelji. Praizvedba predstave u režiji Ivana Plazibata je 14.10. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.

Postoje ljudi, i likovi, koji svojim djelovanjem bezuvjetno dovode na međe vlastititih mogućnosti, i mogućnosti za njihovo prekoračenje, stavljaju nas u situaciju da ne možemo odbiti njihovu ulogu. Lik, i osoba, kojoj je pripadalo tijelo mladog policajca pronađeno mrtvo na sjedištu golfa tog zimskog jutra, pripada takvima, čineći da “umjetnost nekako postane životom”, kako kaže Profa, voditeljica srednjoškolske dramske grupe kod Kristiana Novaka.

A tijelo je bilo u takvom stanju, s takvom ranom na glavi, da ga s raspoloživim sredstvima nije bilo moguće dovesti u stanje koje bi nekako uopće odgovaralo kad je bio živ. Samoubojstvo ili ubojstvo? To razobličenje i fragmentacija (identitetska i sudbinska) krajnja je točka i slika borbe koju je Novakov dramski lik vodio.. U Novakovom Neni je borba sa svijetom i njegovim okvirima dovedena do maksimuma konflikta, i do maksimuma karaktera. Neno ne oklijeva kada djeluje, djeluje na strani pravde i onoga što vjeruje da je ljudska dužnost, i postaje onaj za kojeg je njegov vlastiti čin koban. Koban do neprepoznatljivosti tijela, do strave nasilja koje je “izazvano” društvo izvršilo nad tim tijelom, do smrti koja je “slučaj”, do nepodobnosti leša. A upravo ideologija koja ga ograničava istodobno ga lansira u razvedeno postojanje. Ta kobnost koju je isposlovao svojim postupanjem i konzekventnošću, osjetiti će to svi oko njega, nadilazi njegov život. Izaziva niz mikroeksplozija zbog kojih kao da se  postepeno povlači u pozadinu osobni nivo i tako otvara prostor da jedna osobno-obiteljska sudbina preraste granice intime i lančano ostavi važan trag na veći narativ, konačno i na globalni narativ našeg suvremenog trenutka ovdje. Time što ulazi u diskurs općeg prepoznavanja i razumljivosti, uključuje i nas kao publiku, postajući kao dramski identitet možda više mogući trag budućnosti nego depresivna slika lokalnog i globalnog kozmosa.

Istovremeno, na ishodištu i u srži konflikta s ostalim dramskim partnerima koji su prisiljeni baviti se njime i nakon njegovog kraja, Neno je i neka vrsta emocionalnog kanala otvorenog publici, u čijim se modalitetima miješaju pobuna, nježnost, povreda, borbenost, opsesija.

Dramski prisutan u formi tijela gotovo bez glave, i također u fragmentima, kroz sjećanja drugih, vrlo je zanimljivo strukturiran kao lik tako što egzistira na jakoj dramskoj napetosti između živih i mrtvih, na način da ne pripada ni mrtvima, ni živima. Neno, pravednik koji i sam zaslužuje pravdu, svojim se djelovanjem nađe u procijepu između dviju smrti. Kreće se u međuprostoru života i smrti tj. preciznije između dviju smrti. Jedna je smrt izopčenićka, “ve si se baš ti našel promeniti svet”, simbolička, isključenja iz zajednice živih, prije stvarne smrti. Jasno nam je, tu se kreće i cijena pravedničkog ustrajavanja. Neno ne može drukčije, protiv svoje unutrašnje zadatosti i takav, ni živ-ni mrtav, konačno vodi meč sam sa sobom.

Izuzetan je dramski potencijal tako postavljenog lika, koji titra na luku razapetom između dviju krajnjih točaka ljudske egzistencije. I kad više nije živ i, rekli bismo, djelatan, izbacuje sve ostale likove na pragove njihovih vlastitih mogućnosti, prisiljava ih na prenapregnutu situaciju “iskoraka u prazno”, na nesigurno micanje terenom koji je nepredvidljiv i zahtjevan jer na toj konfiguraciji tla svakome je pozcija odjednom izmještena predaleko i preizloženo, a zmija vlasti vijuga se znajući kako je otrov tu da ga vlast upotrijebi.

Jesmo li nas dvoje stvarali istoriju? – upitat će u jednom trenutku Roko Prč, kamarjer, prvoborac, pa hotelijer, svoju suprugu Anđu. Pitanje je, naravno, retoričko, njime on samo želi naglasiti njihovo neotuđivo pravo da prošlost ugode po svojoj mjeri i iz nje izvedu privilegij oblikovanja budućnosti. Uostalom, svaki se rat – ili, još šire, svaki se sukob – samo zato vodi: da bi se steklo pravo na pisanje povijesti. Kad se suoče militantni vjernik i borbeni ateist, oni se de jure sukobljavaju zbog apstraktnih koncepata odnosno maglovitih pitanja početka čovjeka i svijeta, ali de facto samo zbog prava na pisanje povijesti. Pobijedi li vjernik, volja Božja postaje mjerom svih stvari; nadvlada li u tome sukobu ateist, jedino što se računa jest volja čovjeka. Miljenka Smoju obično se predstavlja kao velikog dalmatinskog kroničara, iako se on nikada nije htio gurati među pisce povijesti. Znao je da tamo vlada poprilična gužva, pa je umjesto o velikim istinama, izabrao pisati o malim ljudima. Iz te marginalne, skrajnute, iskošene perspektive, na koncu je uspio prodrijeti do srži same, do konačnih pitanja i odgovora koji uporno promiču onima bez sluha za nijanse odnosno interesa za rubne pojave i ljude. Upravo zato Smojino djelo nije danas ništa manje živo nego što je bilo prije pedeset godina. Njegovi likovi odlična su zdravlja, neobično vitalni, jednako uskogrudni, isključivi i obuzeti željom za dominacijom kao nekada. Naravno, ima i onih koji stoje po strani, koji su izabrali svjedočiti komediji, umjesto da u njoj sudjeluju. I jedne i druge vidjet ćete večeras na sceni, ali i u gledalištu, sjedit će u vašoj blizini. Možda im i sami pripadate, pa ustvari nećete gledati kazališnu predstavu, nego tek zuriti u zrcalo.

prema romanu Sandora Maraia i adaptaciji Christophera Hamptona

Ako je smrt zadana i neizbježna, onda pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri postaju dominantna i kao kulminacija: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini.

A povratak suštini, za sve nas pomalo je zaboravljena kategorija.

Dvojica prijatelja nalaze se poslije trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovno rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetoga suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući sloj po sloj s tajanstvenoga događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.

Pripovjedač ove potresne priče, stari musliman iz Bosne, ispovijeda svoj život nekadašnjem zemljaku s kojim se susreo u SAD-u, gdje je došao nakon ratova i raspada Jugoslavije. Njegova priča o moćnicima i žrtvama jednoga, do jučer mirnoga i sređenoga svijeta, o Muratovu sinu Baji, koji se u pomračenju uma poistovjećuje s Osamom bin Ladenom, kao da priziva povijest o Ćamilu i Džem sultanu, samo na ovim prostorima i u skorašnje vrijeme, u ovdašnjoj „prokletoj avliji“.

Živopisnim bosanskim govorom, prepoznatljivim stilom jezgrovitih rečenica, Kecmanović gradi nezaboravne likove mještana, ratnih profitera, „dođoša“ i porobljivača, džihadista i SFOR-ovaca, novih silnika i starih obitelji koje je rat razorio, i potvrđuje svoje visoko mjesto u suvremenoj srpskoj književnosti.

Gostovanje predstave je u organizaciji Srpskog demokratskog foruma.

“Zahvaljujem Momčilu Bajagiću, autoru glazbe i Dušanu Kovačeviću autoru stihova, što su mi dozvolili da pjesmu „Pada vlada” iz filma „Profesionalac”, koristim u predstavi. Zahvaljujem Dejanu Petroviću na dozvoli da u predstavi koristim njegovu kompoziciju „Vrteška”. To su dragocjeni pokloni umjetnika riječkoj „Gospođi ministarki”. Zahvaljujem glumici Vjeri Mujović za suradnju na scenskom govoru.” (Tatjana Mandić Rigonat)

Priča o ženi političara koja mora na brzinu usvojiti obrasce ponašanja i način života „visokog društva“, nakon što joj suprug postane ministar u vladi, postala je gotovo sinonim za nagli uspon na društvenoj ljestvici. Jednako tako, ime Branislava Nušića postalo je sinonim za smijeh u kazalištu, kao i za nepogrešivo seciranje provincijalnog mentaliteta pomiješano s balkanskim šarmom i bogatstvom jezika kojim opisuje komiku naših života.