01.07.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U lipnju 2002. u Osijeku je u 72 godini preminula Ružica Lorković, dramska umjetnica i dugogodišnja prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta.
Rođena je 1930. u Novoj Gradiški, u Zagrebu je završila Učiteljsku školu, a pohađala je i Gumačku školu. Prvi glumački angažman ostvarila je od 1951. do 1954. u kazalištu u (Slavonskoj) Požegi, a sljedeće tri godinu u kazalištu u Sisku.
Pravi, istinski kazališni život za umjetnicu, koja se dovila do kazališne prvakinje, počeo je 1957. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku. Za tri i pol desetljeća izvanredno dojmljiva kazališnog rada, zajedno sa suprugom Icom Tomljenovićem, Ružica Lorković ostala je zabilježena u analima osječkoga glumišta kao ozbiljna i vrhunska kazališna osobnost.
Nabrojiti njezine uloge na osječkoj pozornici značilo bi oštetiti sjećanja na mnoge važne. Toliko ih je odigrala, i tako dojmljivo, da se uvijek ona posljednja činila – najboljom.
Amelija iz „Doma Bernarde Albe“ ili Roža iz Kolarova „Svoga tela gospodar“ odmah su u početku svratili pozornost na iznimnu senzibilnost tada mlade glumice.
Odgovarao joj je sentimentalni, melodramski repertoar ranih šezdesetih (Inge, „Picnic“; Williams, „Silazak Orfeja“; Sagan, „Zamak u Švedskoj“), ali je isto tako dokazala i da se zrelo zna uhvatiti u koštac s draguljima dramske klasike poput Sonje u Čehovljevu „Ujaku Vanji“ i Katarine u Shakespeareovoj „Ukroćenoj goropadnici“.
Možda najdojmljivije uloge Ružice Lorković na osječkoj pozornici bile su Desdemona u Shakespeareovu „Othellu“, Ifigenija (Goethe „Ifigenija na Tauridi“), Euripidova Medeja, Lady Macbeth, Bernarda Alba (Lorca), Alice (Strindberg, „Mrtvački ples“), Linda Loman (Miller, “Smrt trgovačkog putnika“).
Bila je odlična Ogrizovićeva Hasanaginica, Giga Barićeva u Begovićevu „Bez trećega“, a nakon Save Severove zacijelo i najbolja Laura (Krleža, „U agoniji“) na osječkoj pozornici.
Uloga koju je osobito voljela, i za koju je – kao i predstava u cijelosti – primila brojne nagrade, bila je Staža u dramskoj kronici Fabijana Šovagovića „Sokol ga nije volio“.
Voljena od Osječana, cijenjena od kolega, priznata i nagrađivana, Ružica Lorković gajila je neuobičajenu, samo njezinu pogledu na svijet i kazalište (u nje to bijaše isto!) primjerenu samozatajnost.
Jednom je izjavila: „Koliko sam uspjela dati teatru – ne znam, ali znam koliko je on pružio meni“. Mi, ne samo (od) danas, znamo koliko je bilo to davanje. I da je Ružica Lorković bila istinito kazališno lice, umjetnica koja je obilježila drugu polovicu dvadesetoga stoljeća na osječkoj dramskoj sceni.
I takva, ostaje – nezaboravna.