Nakon telefonskog poziva sina prijateljice Lile koji ju je obavijestio o nestanku svoje majke, protagonistica djela bila je jako ljuta. „Već barem tri desetljeća govori kako želi nestati i izbrisati svaki svoj trag, a samo ja dobro znam što time misli… Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve što mi je ostalo u sjećanju… Naše prijateljstvo je počelo kad smo se Lila i ja odlučile uspeti mračnim stubama koje su, stubu po stubu, krak za krakom vodile do don Achilleova stana…“ Tim riječima započinje odličan roman velike suvremene talijanske književnice Elene Ferrante koji priča o dvjema prijateljicama, Eleni i Lili, u siromašnoj napuljskoj četvrti pedesetih godina prošloga stoljeća. Roman je već prvim izdanjem osvojio čitatelje i kritiku. Jedna od dviju prijateljica je blaga i željna priznanja, dok je druga žestoka i beskompromisna, prava borkinja za vlastito dostojanstvo. Pratimo sudbinu i odrastanje dviju djevojčica, njihovo kompleksno, ali iznimno prijateljstvo, uklopljeno u bogatu sliku društva ispresijecanu sukobima, ljubavlju i rivalstvom. One odrastaju i sazrijevaju u poslijeratnome Napulju, sredini opterećenoj siromaštvom, neobrazovanoj i razapetoj između iscrpljujućega fizičkog rada i utjecaja mafijaške scene. Sitni prevaranti, patrijarhalne obitelji, mutni poslovi, dogovoreni brakovi, plutaju u priči o jednome svijetu koji je duboko utjecao na sadašnjost. Roman je raskošna freska društva tijekom više desetljeća, a rukopis Elene Ferrante jest stilski i emocionalno jedan od vrhunaca svjetske literature. Ovo iznimno prozno djelo na scenu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postavit će Marina Pejnović, koja će uz pomoć velikoga glumačkog ansambla na pozornicu prenijeti uzbudljive i duboko emocionalne prizore jednoga od najboljih svjetskih suvremenih romana.
Koncert odavno izrastao u tradiciju, u poslovičnost glazbenog koračaja u ljeto koje sluti na svjetlost, razgaljenost i toplinu i ove će sezone poput glazure obilježiti svekolika umjetnička nastojanja i produkcije HNK u Osijeku. Tematski zaokružen već ovosezonskim naslovom Iz hrvatskih partitura, koncert će pod ravnanjem maestra Mare Rica publiku pogostiti esencijom hrvatskog glazbeno-scenskog stvaralaštva, odnosno glazbenom potkom najljepših skladbi hrvatskih skladatelja: Gotovca, Tijardovića, Zajca, Bobića i Baranovića. Nizat će se najpamtljiviji i našim srcima najdirljiviji brojevi iz Licitarskog srca, Ere s onoga svijeta, Nikole Šubića Zrinskog, Snježne kraljice, Splitskog akvarela i Male Floramye. Uz operni zbor i orkestar na scenu će, pred vedro lipanjsko nebo i vjernu nam publiku, 30. lipnja, stupiti solisti: Ilijana Korać Teklić, Ivana Medić, Andrea Paić, Katarina Toplek Horvat (soprani); Igor Krišto, Ladislav Vrgoč (tenori), Blaž Galojlić (basbariton) i Robert Adamček (bariton).
Koncert će se izvesti u sklopu Osječkog ljeta kulture 2024. i to na Trgu Vatroslava Lisinskog u osječkoj Tvrđi.
Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivan pl. Zajc Rijeka
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu postavlja novi,dugo očekivani roman Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Jedan od naših najznačajnijih pisaca u priči o suvremenom Međimurju filmskim ritmom povezuje likove čiju sudbinu izaziva neriješena smrt. U slojevitoj i napetoj priči pratimo protagoniste koji se slamaju pred vlastitim dilemama i društvenim okolnostima. Kroz odnos prema sistemu, korupciji, slobodi, zakonu, u raskoraku između čežnji i potreba trokut glavnih likova pretvara svoje živote u slučajeve vlastite pogibelji. Praizvedba predstave u režiji Ivana Plazibata je 14.10. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.
Postoje ljudi, i likovi, koji svojim djelovanjem bezuvjetno dovode na međe vlastititih mogućnosti, i mogućnosti za njihovo prekoračenje, stavljaju nas u situaciju da ne možemo odbiti njihovu ulogu. Lik, i osoba, kojoj je pripadalo tijelo mladog policajca pronađeno mrtvo na sjedištu golfa tog zimskog jutra, pripada takvima, čineći da “umjetnost nekako postane životom”, kako kaže Profa, voditeljica srednjoškolske dramske grupe kod Kristiana Novaka.
A tijelo je bilo u takvom stanju, s takvom ranom na glavi, da ga s raspoloživim sredstvima nije bilo moguće dovesti u stanje koje bi nekako uopće odgovaralo kad je bio živ. Samoubojstvo ili ubojstvo? To razobličenje i fragmentacija (identitetska i sudbinska) krajnja je točka i slika borbe koju je Novakov dramski lik vodio.. U Novakovom Neni je borba sa svijetom i njegovim okvirima dovedena do maksimuma konflikta, i do maksimuma karaktera. Neno ne oklijeva kada djeluje, djeluje na strani pravde i onoga što vjeruje da je ljudska dužnost, i postaje onaj za kojeg je njegov vlastiti čin koban. Koban do neprepoznatljivosti tijela, do strave nasilja koje je “izazvano” društvo izvršilo nad tim tijelom, do smrti koja je “slučaj”, do nepodobnosti leša. A upravo ideologija koja ga ograničava istodobno ga lansira u razvedeno postojanje. Ta kobnost koju je isposlovao svojim postupanjem i konzekventnošću, osjetiti će to svi oko njega, nadilazi njegov život. Izaziva niz mikroeksplozija zbog kojih kao da se postepeno povlači u pozadinu osobni nivo i tako otvara prostor da jedna osobno-obiteljska sudbina preraste granice intime i lančano ostavi važan trag na veći narativ, konačno i na globalni narativ našeg suvremenog trenutka ovdje. Time što ulazi u diskurs općeg prepoznavanja i razumljivosti, uključuje i nas kao publiku, postajući kao dramski identitet možda više mogući trag budućnosti nego depresivna slika lokalnog i globalnog kozmosa.
Istovremeno, na ishodištu i u srži konflikta s ostalim dramskim partnerima koji su prisiljeni baviti se njime i nakon njegovog kraja, Neno je i neka vrsta emocionalnog kanala otvorenog publici, u čijim se modalitetima miješaju pobuna, nježnost, povreda, borbenost, opsesija.
Dramski prisutan u formi tijela gotovo bez glave, i također u fragmentima, kroz sjećanja drugih, vrlo je zanimljivo strukturiran kao lik tako što egzistira na jakoj dramskoj napetosti između živih i mrtvih, na način da ne pripada ni mrtvima, ni živima. Neno, pravednik koji i sam zaslužuje pravdu, svojim se djelovanjem nađe u procijepu između dviju smrti. Kreće se u međuprostoru života i smrti tj. preciznije između dviju smrti. Jedna je smrt izopčenićka, “ve si se baš ti našel promeniti svet”, simbolička, isključenja iz zajednice živih, prije stvarne smrti. Jasno nam je, tu se kreće i cijena pravedničkog ustrajavanja. Neno ne može drukčije, protiv svoje unutrašnje zadatosti i takav, ni živ-ni mrtav, konačno vodi meč sam sa sobom.
Izuzetan je dramski potencijal tako postavljenog lika, koji titra na luku razapetom između dviju krajnjih točaka ljudske egzistencije. I kad više nije živ i, rekli bismo, djelatan, izbacuje sve ostale likove na pragove njihovih vlastitih mogućnosti, prisiljava ih na prenapregnutu situaciju “iskoraka u prazno”, na nesigurno micanje terenom koji je nepredvidljiv i zahtjevan jer na toj konfiguraciji tla svakome je pozcija odjednom izmještena predaleko i preizloženo, a zmija vlasti vijuga se znajući kako je otrov tu da ga vlast upotrijebi.
Jesmo li nas dvoje stvarali istoriju? – upitat će u jednom trenutku Roko Prč, kamarjer, prvoborac, pa hotelijer, svoju suprugu Anđu. Pitanje je, naravno, retoričko, njime on samo želi naglasiti njihovo neotuđivo pravo da prošlost ugode po svojoj mjeri i iz nje izvedu privilegij oblikovanja budućnosti. Uostalom, svaki se rat – ili, još šire, svaki se sukob – samo zato vodi: da bi se steklo pravo na pisanje povijesti. Kad se suoče militantni vjernik i borbeni ateist, oni se de jure sukobljavaju zbog apstraktnih koncepata odnosno maglovitih pitanja početka čovjeka i svijeta, ali de facto samo zbog prava na pisanje povijesti. Pobijedi li vjernik, volja Božja postaje mjerom svih stvari; nadvlada li u tome sukobu ateist, jedino što se računa jest volja čovjeka. Miljenka Smoju obično se predstavlja kao velikog dalmatinskog kroničara, iako se on nikada nije htio gurati među pisce povijesti. Znao je da tamo vlada poprilična gužva, pa je umjesto o velikim istinama, izabrao pisati o malim ljudima. Iz te marginalne, skrajnute, iskošene perspektive, na koncu je uspio prodrijeti do srži same, do konačnih pitanja i odgovora koji uporno promiču onima bez sluha za nijanse odnosno interesa za rubne pojave i ljude. Upravo zato Smojino djelo nije danas ništa manje živo nego što je bilo prije pedeset godina. Njegovi likovi odlična su zdravlja, neobično vitalni, jednako uskogrudni, isključivi i obuzeti željom za dominacijom kao nekada. Naravno, ima i onih koji stoje po strani, koji su izabrali svjedočiti komediji, umjesto da u njoj sudjeluju. I jedne i druge vidjet ćete večeras na sceni, ali i u gledalištu, sjedit će u vašoj blizini. Možda im i sami pripadate, pa ustvari nećete gledati kazališnu predstavu, nego tek zuriti u zrcalo.
Besplatne ulaznice (50 kom.) možete preuzeti na blagajni HNK-a, od 22. veljače, od 9 sati.
PROGRAM:
Marcel Tournier. Preludij br.2 i br.3
Diana Shpylova. Fantazija «U trešnjinom vrtu»
Semen Gulak-Artemovsky. “Mjeseče jasni”, Oksanina Romansa iz opere «Zaporožec preko Dunava»
Valeriy Antonyuk. Nokturno
Gabriel Faure. «Apres un Reve»
Myroslav Skoryk. «Uspomena»
Giacomo Puccini. «O Mio Babbino Caro», arija Laurette iz opere «Gianni Schicchi»
Evgen Andreev. «Suvenir»
Ukrajinska narodna pjesma. «Uspavanka»
August Durand. Valcer br.1
Veronika Lemishenko, harfa
Katarina Toplek Horvat, sopran