Slično kao u McDonaghovom filmu “Duhovi otoka”, gdje centralni ženski lik Siobhán odluči napustiti malu otočku zajednicu i zaposliti se u knjižnici u gradu, i Billy pokuša ostvariti neki drugi život, negdje drugdje. Pritom je priroda Aranskih otoka (spomenuta dva naslova zajedno s “Poručnikom od Inishmora” čine Mcdonaghovu Aransku trilogiju) zadivljujuća u svojoj ljepoti i zastrašujuća u okrutnosti, a nalik su joj i ljudi: karakterni, ogrubjeli, živopisni, teško pokazuju emocije, a kad one jednom izađu, iskaz im je nerijetko silovit, eksplozivan. Upravo to privlači i irskog dramatičara koji u “Billyju”oslikava sugestivnu galeriju lica: od sestara koje se doimaju kao da smo pred nekim dvoglavim bićem, preko mjesnog donositelja novosti u neprestanoj potrazi za što dojmljivijim vijestima, do 90-ogodišnje alkoholičarke, stanovnici Inishmaana pričaju s kamenjem i “bulje u krave”. No njihova “pomaknutost” i osebujnost niti znače da ih pisac ironizira ili im se ruga, naprotiv – osjećaja smo da ih podržava, niti da ih ne možemo zamisliti negdje drugdje, daleko od Inishmaana. Možemo, jer McDonagh slika studiju usamljenosti, ovdje dodatno podcrtanu Billyjevim fizičkim stanjem, “koji nima samo slabe ruke, neg i noge”, i na kojeg “su sve nevolje napale”. Ljudi si na otoku u Galwayskom zaljevu nanose bol i isključuju drugačije, kao što to čine bilo gdje drugdje. Otrgnuti se od toga, potražiti sreću, suprotstaviti se, vitalno je, buntovno središte ovoga teksta.