20.06.2022.
Opera, ta najkompleksnija glazbenoscenska vrsta, na sve strane Lijepe naše ponovno diše slobodnim plućima. Relaksacijom epidemioloških mjera omogućen je slobodan rad na kompleksnim opernim produkcijama u našim nacionalnim kazališnim kućama. Tako se Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku odlučilo na konačnu scensku realizaciju grand opere Samson i Dalila Camilla Saint-Saënsa, jedine iz njegova opusa od čak trinaest opera koja se i u 21. stoljeću zadržala na repertoaru diljem svijeta.
Zahtjevan je projekt u tradiciji velike francuske opere – s mnoštvom teških uloga, velikim zborom, baletom i gustim orkestrom – prvotno planiran prije dvije godine; premijera je ujesen 2020. u posljednji tren otkazana jer je covid prodro u ansambl. Kako višemjesečne pripreme ne bi bile uzalud, djelo je krajem sezone u lipnju 2021. nekoliko puta koncertno izvedeno s pleksiglasom između sekcija, što je bilo prvi put da se taj kazališni orkestar uopće i okupio nakon lockdowna. Na sreću, dočekali smo i ‘treću sreću’ scenskog uprizorenja naslova koji je u slavonskoj prijestolnici dosad izveden tek jednom, i to pradavne 1926. od čega nas, ruku na srce, dijeli gotovo cijelo stoljeće. Dakle, kao da nije nikad.
Tek je sada, na dvjema izvedbama, premijernoj i repriznoj, 17. i 18. lipnja 2022., osječka publika mogla napokon upoznati djelo u potpunome scenskom uprizorenju kako ga je zamislio i na probama sa svojim timom višestruko razradio dubrovački redatelj Robert Bošković. S obzirom na to da se ova godina poklopila s dvadesetom obljetnicom njegova umjetničkog rada, ovo je bio poseban povod za zasluženo slavlje.
Njegove operne režije (primjerice Verdijevi Lombardijci na Splitskom ljetu 2020. ili Mozartov Don Giovanni 2015. u Osijeku) odlikuje vjernost izvorniku, s puno detalja u povijesnim raskošnim, vremenu radnje vjernim kostimima, uz tek pokoji osobni touch. Zato ga publika voli jer ispunjava očekivanja od klasične opere, ali i donosi onaj potrebni moment iznenađenja, pomalo i provokativnog tumačenja koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim i potiče na razmišljanje.
Premda je riječ o površinom najmanjoj opernoj sceni u Hrvatskoj, redatelj traži filmske prizore opremljene glomaznim ali dopadljivim scenografskim elementima, razrađenom rasvjetom i scenskim efektima. Sve kod njega počinje i završava na izvorniku i na glazbi, svaku misao u libretu i atmosferu u glazbenoj dramaturgiji odražava u razrađenoj scenskoj dinamici i na tome mu – ‘kapa dolje’. Premda se slojevita scenografija Vesne Režić može činiti suviše glomazna za malo kazalište, ona je vrlo funkcionalna i reljefno pruža više razina na kojima se odvija radnja. Kao da su izvedene s povijesnih fresaka povijesno uvjerljivo djeluju stilizirani kostimi Duške Nešić.
Oblikovatelji svjetla Vesna Kolarec i Tomislava Kobia razradili su pravi svjetlosni show s mnogim bljeskovima munja na nebu s kojega se sam Jahve obraća Samsonu, karizmatičnom vođi pobunjenih Izraelaca pod filistejskim jarmom. Na plakatima ćemo pročitati upozorenje da se u predstavi koriste svjetlosni efekti koji mogu uzrokovati probleme osobama oboljelim od epilepsije. A kad se tome pridodaju i 3D mapiranje i hologramske projekcije Mateja Bodrušića, dobit ćemo modernu predstavu za cijelu obitelj koja će zaokupiti pozornost i najzagriženijeg igrača video igrica koji misli da u operi nema što tražiti.
Nije u tehnici i u efektima sve. To je tek popratni materijal kojim Bošković stvara ozračje filmskog spektakla u maniri holivudskih pustolovnih serijala. Starozavjetna priča o Židovu Samsonu i Filistejki Dalili iz 16. poglavlja Knjige o sucima u 19. je stoljeću nadahnula Saint-Saënsa za operu jer je to bio medij njegova doba, a taj će prvi skladatelj filmske glazbe svojim izborom predloška u nadolazećem stoljeću nadahnuti nebrojene filmske ekranizacije.
Opera danas živi paralelni život koji iz filmske industrije crpi pomoćna sredstva kojima prevladava monotoniju klasičnih kazališnih izvedbi. Predstava u čijoj je pozadini, prema riječima redateljima, ljubav, i nominalno govori „o nježnosti i obzirnosti” (istaknuto ispod naslova). Bošković nas uvjerava da je postojao ljubavni odnos između naslovnih likova dvadesetak godina prije scene koju pratimo u operi, a bili su biblijski Romeo i Julija.
„Puno sam istraživao u židovskim zajednicama i razgovarao s ljudima koji dobro poznaju cijelu priču, što me motiviralo da krenem režijski promišljati u tom smjeru”, kaže redatelj koji nam u predstavi sugerira da Dalila ima dvadesetogodišnju kći iz svoje veze sa Samsonom (ulogu je vjerno izvela njegova asistentica Jana Pogrmilović), to je tajna Dagonske svećenice (tu sudbinski sliči na Bellinijevu Normu) koju zna tek Veliki svećenik i prijeti joj smrću.
Dalila iskreno voli Samsona i želi ga pod svaku cijenu zaštititi od vlastita naroda, ali Veliki je svećenik taj koji ne napušta njihovo ljubavno gnijezdo, maltretira majku i kćer, kontrolira situaciju te, gonjen mračnim silama čudovišta iz podzemlja (članovi baletnog ansambla u najnižem prozirnom sloju scenografije), sâm reže Samsonu kosu.
Dok je biblijska pripovijest usredotočena na Samsona i njegovu nadnaravnu snagu, Saint-Saëns u svojoj operi naglasak stavlja na beskrupuloznost osvetoljubive Dalile, dok naš redatelj Bošković za glavnog lika i ‘krivca’ u prvi plan stavlja Velikog svećenika.
I to je, što se tiče glazbenog dijela izvedbe, sasvim opravdano, jer u njegovoj ulozi imamo čast doživjeti vrhunskog baritona iz Ozlja sa svjetskom karijerom, Leona Košavića, koji je najveći dragulj osječkoga opernog ansambla, odakle redovito putuje na svoje svjetske angažmane. Uskoro će svojim uspjesima pridružiti i ulogu Papagena u Mozartovoj Čarobnoj fruli u londonskoj Royal Opera House, gdje ima zakazan nastup u siječnju 2023. godine, nakon što je ondje već dvaput nastupio. Njegov je zapjev moćan, boja profinjena, s čime je u suprotnosti zastrašujuće dijabolična scenska pojavnost glavnog negativca.
Njegov je zapjev moćan, boja profinjena… Možemo se samo začuditi da je Osijek trenutačno jedina operna kuća u kojoj ga možemo čuti u Hrvatskoj.
Možemo se samo začuditi da je Osijek trenutačno jedina operna kuća u kojoj ga možemo čuti u Hrvatskoj. Sad kad je napravio ovu ulogu, zasigurno će s njom zasjati na nekom od svojih budućih gostovanja u svijetu gdje nas predstavlja u najljepšem svjetlu. S njegovom se profinjenošću teško tko u podjeli može nositi, jer on kao da dolazi iz druge dimenzije.
Za svaku pohvalu je da je ovo produkcija bez ijednoga gostujućeg pjevača ‘izvana’, što je prava rijetkost u današnje vrijeme na našoj opernoj sceni.
Jedini Samson u dosadašnjim planiranjima i realizacijama ove opere u Osijeku jest tenor srčanog zapjeva, Igor Krišto, Brođanin neobično snažnoga glasa dramskih kvaliteta, kakvi kronično nedostaju na ovim prostorima i uvijek ih uvozimo, kao što je to bio slučaj i na posljednjoj izvedbi Samsona i Dalile u Splitu na Splitskom ljetu 2015.
Prirodna glasovna snaga i izdržljivost Igora Krište nevjerojatna su rijetkost.
Ovom bi ‘čudu od glasa’ koje je stasalo iz privatne pjevačke klase Stojana Stojanova Gančeva (veliki bugarski tenor, dugogodišnji solist Zagrebačke opere, preminuo 2018.) trebalo dati priliku da kod nekog znalačkog pedagoga malo izbrusi svoju frazu i finoću nijansiranja, kako bi bio spreman za najbolje svjetske produkcije jer njegova prirodna glasovna snaga i izdržljivost su nevjerojatna rijetkost. Ima potencijala jednoga dana zapjevati i Verdijeva Otella ili Wagnerova Tristana, nevjerojatna je njegova prirodna predispozicija.
Posljednju u ovom trolistu navodimo Dalilu, pulsku mezzosopranisticu Gordanu Kalmar koja je godinama članica Osječke opere te koja jednostavno nije glas za tu ulogu, nema potrebnu dubinu. To je najslabija karika cijele produkcije i jedini propust u slaganju podjele ravnatelja Osječke opere, ujedno i dirigenta predstave Filipa Pavišića, što barem za premijeru nije dao priliku za nastup njezinoj kolegici svježijeg zapjeva i punijeg tona, Stefany Findrik, koja je u ovom slučaju pjevala reprizu.
Svi ostali interpreti manjih uloga odradili su posao na visini zadatka, osobito je pozornost privukao još jedan raritetni glasovski fach – basso profondo u registru Miloša Milojevića, mladoga srbijanskog pjevača, stalnog člana Zbora HNK Osijek, koji je izvrsno portretirao Starog židova u liku zaraslog pustinjaka.
Usklađeni splet glasova dali su basbariton Berislav Puškarić kao Abimelech, tenor Predrag Stojić kao Glasnik, te tenor Ladislav Vrgoč i bariton Robert Adamček kao Filistejci. Maestro Pavišić u svojem je radu s orkestrom lijepo izradio najpoznatije ulomke opere (Dalilinu poznatu ariju Mon coeur i bakanal), dok je u ostalim dijelovima nedostajalo više čistoće među gudačima. Posebne pohvale interpretima puhačkih dionica, poglavito klarinetu i tubi čije su muzikalnosti izvirivale iz orkestralnog sloga.
Zbor Osječke opere vrvi kvalitetnim glasovima, ima vrlo važnu ulogu u masovnim prizorima oblikovanim na način povijesnih oratorija te ga je bojom i frazom pažljivo pripremila mlada zadarska maestra Barbara Kajin. Na kraju, posebna pohvala koreografu i majstoru scenskog pokreta Vuku Ognjenoviću koji je na malo preostaloga plesnog prostora razradio predivan rasplesani bakanale u trećemu činu, u punoj čistoći klasičnih figura uz koloristične istočnjačke elemente.
A i to nije sve: u izradi kostima, scenografije i rekvizita sudjelovali su studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, kao i učenici osječke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Ne samo da su stekli uvid u složenost i specifičnost rada na jednoj povijesnoj operi, već su se zasigurno, i oni i njihovi prijatelji, zainteresirali za operu kao vrstu koja ima što reći mladima u ovo doba. Ova će produkcija zasigurno u novoj sezoni biti mamac za nove ljubitelje opere.
Jasna Haluza
19.6.2022.
Izvor: glazba.hr