02.06.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Sve je više kazališnih prijatelja osječkog HNK, onih s „vezom“ ali i onih koji je nemaju, pa strahuju da ostanu bez abonentske ulaznice u lijepom, obnovljenom, „plavom“ – novom teatru. Ne čudite se vidite li nekog od njih kako se nespretno provlači između zaposlenih radnika „Ukrasa“ (na užas nadzornog organa!), od foyera do galerije, ne bi li prije drugih proniknuo u sve ljepote ambijenta koji je – s izuzetkom dugih godina koje treba zaboraviti – oduvijek nudio „i više i manje od života“ (Eli Finci): stjecište intime, ono neko vrijeme samovanja u kome nam teatar pomaže u suočavanju sa samima sobom.
Dolaze ljudi, mole Ljerku Hedl, šeficu Propagande s dobrim srcem, „da vide samo malo“, rezerviraju sjedalice i redove, lože i pretplate – a sve se odvija kazališno i pomalo bez pokrića: „pravi“ upisi pretplata uslijedit će tek 15. listopada, a i tada će prednost imati – kako je to i red – pretplatnici s najdužim stažom, popis koji je već napravljen. Njih nije malo, no mjesta će biti – za sve. Dobru staru devizu da u kazalište, na svaki način, treba pripustiti svakoga tko to doista istinski želi, prethodnici naše generacije znali su primijeniti s punom ozbiljnošću uvjerenja.
Jedna krasna gospođa, teta Pavica (Gertner), iz osječkih kina i galerije i preko četvrt stoljeća „blagajnikovanja“ u beogradskom Ateljeu 212, znala je virtuozno obdariti publiku mogućnošću ulaska u kazališnu dvoranu, a ovu pak napuniti posjetiteljima. Kako je sada kada nje više nema (na „biletarnici“ Ateljea) ne znam, ali da je ostala legenda – ostala je.
Prema tome, dobro je i što se osječka organizatorica animatorsko-propagandne službe HNK smješka publici: dobro i za nju i za publiku! Za Kazalište – i za one čiji interes, barem kako sada stvari stoje, nije samo pretpostavljen već i vidljiv.
Glas Slavonije, Osijek, 28. rujna 1985.
Potpis ispod fotografije:
Ljerka Hedl (nekadašnja) šefica Propagande HNK