Novosti

Navesti sve opere, koncerte kojima je ravnao maestro Filip Pavišić (Zagreb, 1976.) posao je koji bi zahtijevao puno vremena. Vrijedi to i za usavršavanje, kako formalno, tako i neformalno. Od sezone 2010./’11. u stalnom je angažmanu kao dirigent, a od sezone 2011./’12. do 2023. bio je i ravnateljem Opere HNK-a u Osijeku. Kao jedini hrvatski predstavnik, plasirao se 2011. u treći krug 5. međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro pl. Matačić. Upravo u njegovim sigurnim dirigentskim rukama večerašnja je premijera dviju opera u jednom činu – Puccinijeva Plašta i Sestre Angelice.

* Dirigentu Vašeg iskustva, vjerujem da je malo koje glazbeno djelo – iznenađenje, barem što se tehničke strane tiče. No, to ne znači da Vam svaki novi projekt nije izazov. Vrijedi li to i za ove Puccinijeve jednočinke? Vrijedi li to, s obzirom da su to dva djela, kao da pripremate dvije posve zasebne predstave?

– Pa postoje djela i opere koje bi me u tehničkom smislu iznenadile i te za čije postavljanje bih trebao više truda ili u nekim slučajevima i dodatne poduke (npr. moderne skladbe), no u ovom slučaju čimbenik iznenađenja ne postoji. Jedino što mogu istaknuti je da su me oba djela iznenadila svojom kvalitetom i ljepotom, jer ih do prije nisam poznavao. Puccinijeve opere koje sam imao priliku dirigirati su mi sve bile dobro poznate od ranije. I Tosca i La Boheme su opere koje sam slušao od ranog djetinjstva, dok sam operu Gianni Schicchi upoznao za vrijeme studija. I baš zbog te činjenice priprema ovih dviju opera je bila veliki izazov. Opere je trebalo učiti i doživjeti istodobno. Dakle, nije bilo olakotne okolnosti da djela poznajem i da učeći “korigiram” ono što sam mislio da sam čuo, nego je sav dojam trebalo stvarati paralelno učeći operu. Jer, ipak je puno lakše učiti djelo kada ga jednim dijelom imate u uhu. Što se tiče povezanosti djela jednoga s drugim, nema je. Osim što im je isti autor i tematika, a to je kao u svakoj operi Triptiha – smrt.

* Premda se čini da je to nešto što se “ne vidi”, vjerujem da i dirigent može osuvremeniti pristup. Kako to činite?

– Osuvremenjivanje nije posao dirigenta, već dapače, zaštita autorskih prava kompozitora! Mi smo zadnja linija obrane, rekao bih to tako. A ono što svaki dirigent mora dati je svoje viđenje toga djela i pokušati biti što iskreniji prema sebi, jer jedino onda može biti u stanju dirigirati zadano.

* Današnji naraštaji djece imaju svoje specifičnosti u odrastanju, obrazovanju, načinu provođenja slobodnog vremena, poimanju onoga što im je korisno, zabavno. Kako im približiti Puccinija? A da to nije nužno nekim videoprojekcijama, digitalnim sadržajima i sl., što nam svima prvo padne na um.

– Pa ja bih postavio pitanje ovako: Trebamo li uopće približavati Puccinija djeci i mladima? Trebamo li ikomu? Govorimo o vrhunskom kompozitoru. Jednom od najvećih. Ako netko ne vidi veličinu ili ga takva glazba ne dotiče, onda se ne treba ni truditi oko toga. A smatram da ljudi s vremenom, ipak, spoznaju ljepotu Puccinija, nekad glazbenim sazrijevanjem i odgojem, a ponekad stjecanjem neophodnoga i neizbježnoga životnoga iskustva. Što zna biti puno bolnije, ali tim i iskrenije.

* Trebamo li uopće nastojati povijesna djela približavati današnjoj publici ili je legitiman i obrnuti put: njih približiti nekim prošlim vremenima, estetikama, vrijednostima. emocijama, univerzalnosti tema (ljubav, društvene nepravde, siromaštvo, klasne razlike, sukobi, politike, marginalizacije…)? Ne zanemarujući današnju estetiku i kulturna očekivanja.

– Remek-djela su napisana i postala takva još u prošlosti. Na nama je da spoznamo njihovu veličinu i što zornije istaknemo to zbog čega su velika. Nekada je to bolje u izvornom obliku, a ponekad i noviji, da kažem suvremeni pogled donese novo svjetlo na staru damu i onda bolje shvatimo da su problemi i sva životna pitanja od pamtivijeka isti, samo se mijenjaju protagonisti.

* Postavljate dvije jednočinke – i to je svojevrstan način da se približimo mladima i njihovim navikama i očekivanjima. Strahujete li da bi neka budućnost mogla donijeti i ekstrahirane verzije opera u više činova? Ili vam to nije teško prihvatiti?

– Ovih istih? Ne vidim način kako bi to nekomu pošlo za rukom, da ne kažem palo na pamet, ali sve je moguće.

* I sami ste ocem školaraca pa iz prve ruke znaš kako se današnjim osnovcima prezentira glazbena baština. Bi li nešto promijenio da dobijete priliku? Bi li se to odrazilo na status kazališta danas i percepciju predstava, posebice opernih? Tako bi mladi bolje razumjeli ono što im se nudi, a to neminovno mijenja i način kako doživljavaju tu klasičnu veličanstvenost.

– Ja svoju djecu nisam silio ni na što, a ipak je svima bliska klasična glazba i umjetnost kao takva i to smatram najvećim uspjehom. Mladima ne treba gurati pod nos ništa. Samo ponuditi da vide čega sve ima, a ako je k tomu ponuda i kvalitetna, neizbježno je da će se tu i tamo trajno uhvatiti koja muha. Puno je bitnije da se prisiljavanjem ne dogodi kontraučinak zbog kojega bi netko mogao zamrziti klasičnu glazbu ili operu i stvoriti trajni antagonizam prema njoj. A tada bi nastala prava šteta.

* Uživate li na probama? Iza Vas su brojne utakmice, pa me zanima kako i u čemu nalazite radost stvaranja?

– Ako i nemam razloga za uživanje, ja si ga nađem. Šalim se. Nemoguće je raditi na ovakvim djelima i ne uživati. Pogotovo ako su mi kolege na istoj valnoj duljini i kada svi nalazimo inspiraciju jedni u drugima. Ako se netko smatra umjetnikom, onda je snaga koja izvire iz samog djela neiscrpna i kada jednom zagrabite iz tog bunara, nemate želju, a ni potrebu stati.